Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 12, a. 9

Spoznaje li ono što ondje spoznaje po nekim sličnostima

Prigovor 1. Čini se da se ono što se vidi u Bogu od onih koji gledaju božansku bit vidi po nekim sličnostima. Svaka je naime spoznaja po prispodobljenju onoga koji spoznaje spoznatome, tako naime razum u činu biva shvaćeno u činu, a osjetilo u činu osjetilno u činu, ukoliko se uobličuje njegovom sličnošću, kao zjenica sličnošću boje. Ako dakle razum onoga koji vidi Boga po biti razumije u Bogu neka stvorenja, mora biti da se uobliči njihovim sličnostima.

Prigovor 2. Nadalje, ono što smo prije vidjeli držimo u pamćenju. No Pavao, gledajući u zanosu Božju bit, kako veli Augustin u XII Super Gen. ad litteram, nakon što je prestao gledati Božju bit, sjetio se mnogih stvari koje je u onom zanosu vidio, stoga sam kaže da je „čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno govoriti“, 2 Kor 12. Mora se dakle reći da su neke sličnosti onoga čega se sjetio ostale u njegovu razumu. I po istom razlogu, kada je neposredno prisutno gledao Božju bit, imao je neke sličnosti ili likove onoga što je u njoj vidio.

Naprotiv, po jednom se liku vidi zrcalo i ono što se u zrcalu pojavljuje. No sve se tako vidi u Bogu kao u nekome razumskom zrcalu. Dakle, ako se sam Bog ne vidi po nekoj sličnosti, nego po svojoj biti; niti se ono što se u njemu vidi, ne vidi po nekim sličnostima ili likovima.

Odgovaram: oni koji vide Boga po biti, ono što u samoj Božjoj biti vide ne vide po nekim likovima, nego po samoj božanskoj biti sjedinjenoj s njihovim razumom. Tako se naime spoznaje svaka pojedina stvar, prema tome kako je njezina sličnost u onome koji spoznaje. Ali to biva dvostruko. Budući naime da su sve stvari koje su jednome te istome slične, međusobno slične, spoznajna se moć može dvostruko prispodobiti nekome spoznatljivome. Na jedan način, po sebi, kada se izravno uobličuje njegovom sličnošću, i tada se to spoznaje po sebi. Na drugi način, prema tome što se uobličuje likom nečega što mu je slično, i tada se ne kaže da se stvar spoznaje u samoj sebi, nego u svojemu sličnome. Drugačija je naime spoznaja kojom se neki čovjek spoznaje u samome sebi, a drugačija kojom se spoznaje u svojoj slici. Tako je dakle spoznavati stvari po njihovim sličnostima koje postoje u onome koji spoznaje, spoznavati ih u samima sebi, to jest u vlastitim naravima; no spoznavati ih ukoliko njihove sličnosti prethodno postoje u Bogu, jest vidjeti ih u Bogu. I te se dvije spoznaje razlikuju. Stoga prema onoj spoznaji kojom stvari spoznaju u samome Bogu oni koji gledaju Boga po biti, ne vide se po nekim drugim sličnostima; nego po samoj božanskoj biti prisutnoj razumu, po kojoj se i Bog vidi.

Odgovor na 1. prigovor: razum onoga koji vidi Boga prispodobljuje se stvarima koje se vide u Bogu ukoliko se sjedinjuje s božanskom biti u kojoj sličnosti svih stvari prethodno postoje.

Odgovor na 2. prigovor: neke su spoznajne moći takve da iz likova izvorno shvaćenih mogu oblikovati druge. Kao što mašta iz prethodno shvaćenih likova gore i zlata oblikuje lik zlatne gore, i razum iz prethodno shvaćenih likova roda i razlike oblikuje pojam vrste. I slično iz sličnosti slike možemo u sebi oblikovati sličnost onoga čija je slika. I tako Pavao, ili tko god drugi tko vidi Boga, iz samoga gledanja božanske biti može u sebi oblikovati sličnosti stvari koje se u božanskoj biti vide, koje su ostale u Pavlu i nakon što je prestao gledati Božju bit. To gledanje ipak, kojim se vide stvari po takvim tako zamišljenim likovima, drugo je od gledanja kojim se vide stvari u Bogu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.