Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 12, a. 7

Može li ijedan stvoreni razum obuhvatiti Božju bit

Prigovor 1. Čini se da oni koji gledaju Boga po biti njega obuhvaćaju. Kaže naime apostol u Fil 3, „a težim ne bih li kako obuhvatio“. Nije pak uzalud težio, sam naime kaže u 1 Kor 9, „tako trčim, ne kao u neizvjesnost“. Dakle, on sam je obuhvatio, i po istom razlogu drugi koje na to poziva govoreći: „Tako trčite da obuhvatite“.

Prigovor 2. Nadalje, kako kaže Augustin u knjizi De videndo Deum ad Paulinam, „ono se obuhvaća što se tako cijelo vidi da ništa njegovo ne ostaje skriveno onome koji vidi“. No ako se Bog po biti vidi, sav se vidi, i ništa njegovo ne ostaje skriveno onome koji vidi; budući da je Bog jednostavan. Dakle, od svakoga od koga se vidi po biti, biva obuhvaćen.

Prigovor 3. Ako se kaže da se vidi sav, ali ne posvema, protiv toga: posvema ili izriče način onoga koji vidi, ili način viđene stvari. No onaj koji vidi Boga po biti, vidi ga posvema ako se označava način viđene stvari, jer vidi ga kao što jest, kako je rečeno. Slično ga vidi posvema ako se označava način onoga koji vidi, jer će svom svojom snagom razum gledati Božju bit. Svatko dakle tko vidi Boga po biti, posvema će ga vidjeti. Dakle, njega će obuhvatiti.

Naprotiv, kaže se u Jr 32, „najjači, veliki, moćni, Gospodin nad vojskama ime je tvoje; velik u savjetu i neobuhvatljiv u misli“. Dakle, ne može se obuhvatiti.

Odgovaram: obuhvatiti Boga nemoguće je ikojemu stvorenome razumu; „doprijeti pak umom do Boga na bilo koji način, veliko je blaženstvo“, kako veli Augustin. Za čiju očevidnost treba znati da se ono obuhvaća što se savršeno spoznaje. Savršeno se pak spoznaje ono što se toliko spoznaje koliko je spoznatljivo. Stoga, ako se ono što je spoznatljivo po dokazbenoj znanosti drži mnijenjem začetim iz nekoga vjerojatnog razloga, ne obuhvaća se. Na primjer, ako to da trokut ima tri kuta jednaka dvama pravima netko zna po dokazu, obuhvaća to; ako pak netko prihvati mnijenje o tome vjerojatno, po tome što mudraci ili većina tako govore, neće to obuhvatiti, jer ne dopire do onoga savršenog načina spoznaje kojim je to spoznatljivo. Nijedan pak stvoreni razum ne može doprijeti do onoga savršenog načina spoznaje božanske biti kojim je ona spoznatljiva. Što je ovako očito. Naime, svaka je pojedina stvar tako spoznatljiva prema tome što je biće u činu. Bog dakle, čiji je bitak beskonačan, kako je gore pokazano, beskonačno je spoznatljiv. Nijedan pak stvoreni razum ne može Boga beskonačno spoznati. Dotle naime stvoreni razum božansku bit savršenije ili manje savršeno spoznaje ukoliko se većim ili manjim svjetlom slave obasjava. Budući dakle da stvoreno svjetlo slave, primljeno u ma kojemu stvorenom razumu, ne može biti beskonačno, nemoguće je da ijedan stvoreni razum Boga beskonačno spozna. Stoga je nemoguće da Boga obuhvati.

Odgovor na 1. prigovor: obuhvaćanje se izriče dvostruko. Na jedan način, strogo i vlastito, prema tome što se nešto uključuje u onome koji obuhvaća. I tako se nipošto Bog ne obuhvaća, niti razumom niti ičim drugim, jer, budući da je beskonačan, ničim konačnim ne može se obuhvatiti tako da ga išta konačno beskonačno primi, kao što on sam beskonačno jest. I tako se o obuhvaćanju sada istražuje. Na drugi se način obuhvaćanje uzima šire, prema tome što se obuhvaćanje opire slijeđenju. Tko naime stigne nekoga, kada ga već drži, kaže se da ga obuhvaća. I tako Boga obuhvaćaju blaženici, prema onome iz Pj 3, „uhvatih ga i neću ga pustiti“. I tako se razumijevaju apostolovi autoriteti o obuhvaćanju. I na taj način obuhvaćanje je jedno od triju svojstava duše, koje odgovara nadi; kao što gledanje odgovara vjeri, a uživanje ljubavi. Ne drži se naime i nema kod nas već sve što se vidi, jer se katkada vide udaljene stvari, ili one koje nisu u našoj vlasti. Niti opet u svemu što imamo uživamo, ili zato što u tome ne nalazimo ugodu; ili zato što to nije krajnja svrha naše želje, da ispuni i umiri našu želju. No to troje imaju blaženici u Bogu, jer i vide njega; i videći, drže ga sebi prisutnim, imajući u vlasti uvijek njega vidjeti; i držeći ga, uživaju kao u krajnjoj svrsi koja ispunja želju.

Odgovor na 2. prigovor: ne naziva se Bog neobuhvatljivim zato kao da bi bilo nešto njegovo što se ne vidi, nego zato što se ne vidi tako savršeno kako je vidljiv. Kao što kada se neka dokaziva tvrdnja po nekome vjerojatnom razlogu spozna, nema ničega njezina što se ne spoznaje, niti subjekt, niti predikat, niti sastav, ali se cijela ne spoznaje tako savršeno kako je spoznatljiva. Stoga Augustin, definirajući obuhvaćanje, kaže da se „cijelo obuhvaća gledanjem što se tako vidi da ništa njegovo ne ostaje skriveno onome koji vidi; ili čije se granice mogu unaokolo sagledati“, tada se naime granice nečega unaokolo sagledavaju kada se dođe do kraja u načinu spoznavanja te stvari.

Odgovor na 3. prigovor: riječ posvema izriče način objekta, uistinu ne tako da čitav način objekta ne bi potpadao pod spoznaju; nego zato što način objekta nije način onoga koji spoznaje. Onaj dakle tko vidi Boga po biti, vidi to u njemu, da beskonačno postoji i da je beskonačno spoznatljiv; no taj beskonačni način ne priliči njemu samome, da naime on sam beskonačno spoznaje; kao što netko može vjerojatno znati da je neka tvrdnja dokaziva, premda je sam ne spoznaje dokazbeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.