Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 12, a. 4

Je li ijedna stvorena umna supstancija iz svojih naravnih moći dostatna vidjeti Božju bit

Prigovor 1. Čini se da neki stvoreni razum po svojim naravnim moćima može vidjeti božansku bit. Kaže naime Dionizije u 4. poglavlju De div. nom. da je anđeo čisto, najbistrije zrcalo, „koje prima svu, ako je dopušteno reći, ljepotu Božju“. No svaka se pojedina stvar vidi dok se vidi njezino zrcalo. Budući dakle da anđeo po svojim naravnim moćima razumije samoga sebe, čini se da također po svojim naravnim moćima razumije božansku bit.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je u najvišem stupnju vidljivo, biva nama manje vidljivo zbog nedostatka našega vida, bilo tjelesnoga bilo razumskoga. No anđelov razum ne trpi nikakav nedostatak. Budući dakle da je Bog po sebi u najvišem stupnju razumljiv, čini se da je od anđela u najvišem stupnju razumljiv. Ako dakle druga razumljiva bića po svojim naravnim moćima može razumjeti, mnogo više Boga.

Prigovor 3. Nadalje, tjelesno se osjetilo ne može uzdići k razumijevanju netjelesne supstancije, jer je to iznad njegove naravi. Ako je dakle vidjeti Boga po biti iznad naravi bilo kojega stvorenog razuma, čini se da nijedan stvoreni razum ne može doprijeti do gledanja Božje biti, što je zabludno, kako je iz gore rečenoga očito. Čini se dakle da je stvorenomu razumu naravno vidjeti božansku bit.

Naprotiv, kaže se u Rim 6, „milost Božja život vječni“. No život se vječni sastoji u gledanju božanske biti, prema onome iz Iv 17, „ovo je život vječni: da spoznaju tebe, jedinoga istinitoga Boga“ itd. Dakle, vidjeti Božju bit priliči stvorenomu razumu po milosti, a ne po naravi.

Odgovaram: nemoguće je da ijedan stvoreni razum po svojim naravnim moćima vidi bit Božju. Spoznaja naime biva prema tome što je spoznato u onome koji spoznaje. Spoznato je pak u onome koji spoznaje prema načinu onoga koji spoznaje. Stoga je spoznaja svakoga onoga koji spoznaje prema načinu njegove naravi. Ako dakle način bivanja neke spoznate stvari nadilazi način naravi onoga koji spoznaje, mora biti da spoznaja te stvari bude iznad naravi toga koji spoznaje. Višestruk je pak način bivanja stvari. Neke su naime one čija narav nema bitak osim u ovoj pojedinačnoj tvari, i takve su sve tjelesne stvari. Neke su pak one čije su naravi po sebi opstojeće, ne u nekoj tvari, koje ipak nisu svoj bitak, nego imaju bitak; i takve su netjelesne supstancije, koje nazivamo anđelima. Samo je pak Bogu vlastit način bivanja to da bude svoj opstojeći bitak. Ono dakle što nema bitak osim u pojedinačnoj tvari, spoznavati je nama sraslo s naravlju, zato što je naša duša, po kojoj spoznajemo, oblik neke tvari. Koja ipak ima dvije spoznajne moći. Jednu, koja je čin nekoga tjelesnog organa. I njoj je sraslo s naravlju spoznavati stvari prema tome što su u pojedinačnoj tvari, stoga osjetilo ne spoznaje osim pojedinačno. Druga je pak njezina spoznajna moć razum, koji nije čin nekoga tjelesnog organa. Stoga nam je po razumu sraslo s naravlju spoznavati naravi koje uistinu nemaju bitak osim u pojedinačnoj tvari; no ne prema tome što su u pojedinačnoj tvari, nego prema tome što se apstrahiraju od nje po razmatranju razuma. Stoga prema razumu možemo spoznavati takve stvari u općem, što je iznad sposobnosti osjetila. Anđeoskomu je pak razumu sraslo s naravlju spoznavati naravi koje ne postoje u tvari. Što je iznad naravne sposobnosti razuma ljudske duše, prema stanju sadašnjega života, kojim se sjedinjuje s tijelom. Preostaje dakle da je spoznavati sam opstojeći bitak sraslo s naravlju samo božanskomu razumu, i da je iznad naravne sposobnosti bilo kojega stvorenog razuma, jer nijedno stvorenje nije svoj bitak, nego ima sudioništvom zadobiveni bitak. Ne može dakle stvoreni razum vidjeti Boga po biti, osim ukoliko se Bog po svojoj milosti sjedinjuje sa stvorenim razumom, kao njemu razumljivo.

Odgovor na 1. prigovor: taj način spoznavanja Boga anđelu je srastao s naravlju, da ga naime spoznaje po njegovoj sličnosti koja odsijeva u samome anđelu. No spoznavati Boga po nekoj stvorenoj sličnosti nije spoznavati bit Božju, kako je gore pokazano. Stoga ne slijedi da anđeo po svojim naravnim moćima može spoznati bit Božju.

Odgovor na 2. prigovor: anđelov razum nema nedostatak ako se nedostatak uzme lišavajući, da naime bude lišen onoga što mora imati. Ako se pak uzme niječno, tako se svako stvorenje nalazi manjkavim, uspoređeno s Bogom, dok nema onu uzvišenost koja se nalazi u Bogu.

Odgovor na 3. prigovor: osjetilo vida, jer je posve tvarno, nipošto se ne može uzdići k nečemu netvarnome. No naš razum ili anđeoski, jer je prema naravi na neki način uzdignut od tvari, može se povrh svoje naravi po milosti uzdići k nečemu višem. I tome je znak to što vid nipošto ne može u apstrakciji spoznati ono što u konkretnosti spoznaje, nipošto naime ne može zamijetiti narav osim kao ovu. No naš razum može u apstrakciji razmatrati ono što u konkretnosti spoznaje. Premda naime spoznaje stvari koje imaju oblik u tvari, ipak razlaže složeno biće u oboje, i razmatra sam oblik po sebi. I slično razum anđela, premda mu je sraslo s naravlju spoznavati bitak konkretan u nekoj naravi, ipak sam bitak može lučiti po razumu, dok spoznaje da je jedno on sam, a drugo njegov bitak. I stoga, budući da je stvoreni razum po svojoj naravi stvoren da poima konkretni oblik i konkretni bitak u apstrakciji, po načinu određenoga razlaganja, može se po milosti uzdići da spozna odvojenu opstojeću supstanciju i odvojeni opstojeći bitak.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.