Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 12, a. 2

Vidi li se Božja bit od razuma po nekom stvorenom liku

Prigovor 1. Čini se da se Božja bit od stvorenoga razuma vidi po nekoj sličnosti. Kaže se naime u 1 Iv 3, „znamo da ćemo, kad se očituje, biti njemu slični, i vidjet ćemo ga kao što jest“.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u IX De Trin., „kada Boga spoznamo, nastaje neka sličnost Boga u nama“.

Prigovor 3. Nadalje, razum u činu jest razumljivo u činu, kao što je osjetilo u činu osjetilno u činu. To pak nije osim ukoliko se osjetilo uobličuje sličnošću osjetilne stvari, a razum sličnošću shvaćene stvari. Dakle, ako se Bog od stvorenoga razuma vidi u činu, mora biti da se po nekoj sličnosti vidi.

Naprotiv, Augustin kaže u XV De Trin. da kada apostol kaže „vidimo sada kroz zrcalo i u zagonetki“, imenom zrcala i zagonetke mogu se razumjeti „koje god sličnosti od njega označene, koje su prikladne za razumijevanje Boga“. No vidjeti Boga po biti nije zagonetno gledanje niti zrcalno, nego se dijeli nasuprot njemu. Dakle, božanska se bit ne vidi po sličnostima.

Odgovaram: za gledanje, kako osjetilno tako i razumsko, traži se dvoje, naime vidna moć i sjedinjenje viđene stvari s vidom, ne biva naime gledanje u činu osim po tome što je viđena stvar na neki način u onome koji vidi. I u tjelesnim stvarima uistinu je očito da viđena stvar ne može biti u onome koji vidi po svojoj biti, nego samo po svojoj sličnosti, kao što je sličnost kamena u oku, po kojoj biva gledanje u činu, a ne sama supstancija kamena. Kada bi pak bila jedna te ista stvar koja bi bila počelo vidne moći i koja bi bila viđena stvar, morao bi onaj koji vidi od te stvari imati i vidnu moć i oblik po kojemu bi vidio. Bjelodano je pak da Bog i jest začetnik umne moći, i može biti viđen od razuma. I budući da sama umna moć stvorenja nije Božja bit, preostaje da bude neka sudioništvom zadobivena sličnost njega, koji je prvi razum. Stoga se i umna moć stvorenja naziva određenim razumljivim svjetlom, takoreći izvedenim od prvoga svjetla, bilo da se to razumijeva o naravnoj moći, bilo o nekome pridodanom savršenstvu milosti ili slave. Traži se dakle za gledanje Boga neka sličnost Boga s obzirom na vidnu moć, po kojoj je naime razum djelotvoran za gledanje Boga. No s obzirom na viđenu stvar, koju je nužno na neki način sjediniti s onim koji vidi, ni po kojoj se stvorenoj sličnosti Božja bit ne može vidjeti. Ponajprije zato što se, kako kaže Dionizije u 1. poglavlju De div. nom., po sličnostima nižega reda stvari nipošto ne mogu spoznati više, kao što se po liku tijela ne može spoznati bit netjelesne stvari. Mnogo dakle manje po bilo kojemu stvorenom liku može se vidjeti bit Božja. Drugo, zato što je bit Božja sam njegov bitak, kako je gore pokazano, što nijednomu stvorenom obliku ne može priličiti. Ne može dakle nijedan stvoreni oblik biti sličnost koja bi onome koji vidi prikazivala Božju bit. Treće, zato što je božanska bit nešto neopiso, što u sebi nadmoćno sadrži što god može biti označeno ili shvaćeno od stvorenoga razuma. A to se nipošto po nekome stvorenom liku ne može prikazati, jer je svaki stvoreni oblik određen prema nekome pojmu ili mudrosti, ili moći, ili samoga bitka, ili nečega tome sličnoga. Stoga reći da se Bog vidi po sličnosti znači reći da se božanska bit ne vidi, što je zabludno. Treba dakle reći da se za gledanje Božje biti traži neka sličnost s obzirom na vidnu moć, naime svjetlo slave, koje jača razum za gledanje Boga, o kojemu se kaže u Psalmu, „u tvojem ćemo svjetlu vidjeti svjetlost“. No ni po kojoj se stvorenoj sličnosti Božja bit ne može vidjeti, koja bi samu božansku bit prikazivala kako jest u sebi.

Odgovor na 1. prigovor: taj autoritet govori o sličnosti koja je po sudioništvu svjetla slave.

Odgovor na 2. prigovor: Augustin ondje govori o spoznaji Boga koja se ima na putu.

Odgovor na 3. prigovor: božanska je bit sam bitak. Stoga, kao što se drugi razumski oblici koji nisu svoj bitak sjedinjuju s razumom prema nekome bitku kojim uobličuju sam razum i čine ga u činu; tako se božanska bit sjedinjuje sa stvorenim razumom kao shvaćeno u činu, po samoj sebi čineći razum u činu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.