I, q. 12, a. 11
Može li u stanju ovoga života ijedan čovjek vidjeti Božju bit
Prigovor 1. Čini se da netko u ovome životu može Boga po biti vidjeti. Kaže naime Jakov u Post 32, „vidjeh Boga licem u lice“. No vidjeti licem u lice jest vidjeti po biti, kako je očito po onome što se kaže u 1 Kor 13, „vidimo sada kroz zrcalo i u zagonetki, a tada licem u lice“. Dakle, Bog se u ovome životu može vidjeti po biti.
Prigovor 2. Nadalje, u Br 12 Gospodin kaže o Mojsiju: „Od usta do usta govorim mu, i otvoreno, a ne po zagonetkama i slikama, gleda Boga“. No to je vidjeti Boga po biti. Dakle, netko u stanju ovoga života može Boga po biti vidjeti.
Prigovor 3. Nadalje, ono u čemu sve drugo spoznajemo i po čemu o drugome sudimo, nama je po sebi poznato. No sve i sada u Bogu spoznajemo. Kaže naime Augustin u XII Conf.: „Ako obojica vidimo da je istina što kažeš, i obojica vidimo da je istina što kažem, gdje to, molim te, vidimo? Niti ja u tebi, niti ti u meni, nego obojica u samoj nepromjenjivoj istini koja je iznad naših umova“. Isti također u knjizi De vera religione veli da prema božanskoj istini o svemu sudimo. I u XII De Trin. veli da „razumu pripada suditi o ovim tjelesnim stvarima prema netjelesnim i vječnim razlozima, koji da nisu iznad uma, zacijelo ne bi bili nepromjenjivi“. Dakle, i u ovome životu samoga Boga vidimo.
Prigovor 4. Nadalje, prema Augustinu u XII Super Gen. ad Litt., razumskim se viđenjem vidi ono što je u duši po svojoj biti. No razumsko je viđenje o razumljivim stvarima ne po nekim sličnostima, nego po njihovim bitima, kako sam ondje kaže. Budući dakle da je Bog po svojoj biti u našoj duši, po svojoj ga biti vidimo.
Naprotiv, kaže se u Izl 33, „neće me čovjek vidjeti i na životu ostati“. Glosa: „Dokle se god ovdje smrtno živi, po nekim se slikama Bog može vidjeti; no po samome liku svoje naravi ne može se vidjeti“.
Odgovaram: od pukoga čovjeka Bog se ne može vidjeti po biti, osim ako se ne odijeli od ovoga smrtnoga života. Čiji je razlog to što, kako je gore rečeno, način spoznaje slijedi način naravi stvari koja spoznaje. Naša pak duša, dokle god u ovome životu živimo, ima bitak u tjelesnoj tvari, stoga naravno ne spoznaje ništa osim onoga što ima oblik u tvari, ili što se po takvome može spoznati. Bjelodano je pak da se po naravima tvarnih stvari božanska bit ne može spoznati. Pokazano je naime gore da spoznaja Boga po bilo kojoj stvorenoj sličnosti nije gledanje njegove biti. Stoga je nemoguće duši čovjeka koji prema ovome životu živi vidjeti Božju bit. I tome je znak to što naša duša, koliko se više apstrahira od tjelesnih stvari, toliko postaje sposobnija za apstrahirane razumske stvari. Stoga se u snima i odvraćanjima od tjelesnih osjetila više zamjećuju božanske objave i predviđanja budućih događaja. To dakle da se duša uzdigne sve do vrhunca razumskih bića, a to je božanska bit, ne može biti dokle god se služi ovim smrtnim životom.
Odgovor na 1. prigovor: prema Dioniziju u 4. poglavlju Cael. Hier., tako se u Pismu kaže da je netko Boga vidio ukoliko su oblikovane neke slike, bilo osjetilne bilo maštovite, koje prema nekoj sličnosti prikazuju nešto božansko. To dakle što kaže Jakov, vidjeh Boga licem u lice, treba svesti ne na samu božansku bit, nego na sliku u kojoj se Bog prikazivao. I to samo pripada određenoj uzvišenosti proroštva, da se vidi osoba Boga koji govori, premda maštovitim viđenjem, kako će se niže pokazati kada budemo govorili o stupnjevima proroštva. Ili to Jakov kaže radi označavanja određene uzvišenosti razumskoga motrenja, iznad zajedničkoga stanja.
Odgovor na 2. prigovor: kao što Bog čudesno nešto nadnaravno u tjelesnim stvarima čini, tako je također i nadnaravno, i izvan zajedničkoga reda, umove nekih koji u ovome tijelu žive, ali se tjelesnim osjetilima ne služe, uzdignuo sve do gledanja svoje biti; kako veli Augustin u XII Super Genes. ad Litt. i u knjizi De videndo Deum o Mojsiju, koji bijaše učitelj Židova, i Pavlu, koji bijaše učitelj pogana. I o tome će se potpunije raspravljati kada se bude raspravljalo o zanosu.
Odgovor na 3. prigovor: za sve se kaže da u Bogu vidimo i prema njemu o svemu sudimo ukoliko po sudioništvu njegova svjetla sve spoznajemo i prosuđujemo, naime i samo naravno svjetlo razuma određeno je sudioništvo božanskoga svjetla; kao što također za sve osjetilne stvari kažemo da ih vidimo i o njima sudimo u suncu, to jest po svjetlu sunca. Stoga Augustin kaže u I Soliloquiorum: „Predmeti nauka ne mogu se vidjeti osim ako se nekim takoreći svojim suncem ne obasjaju, naime Bogom“. Kao što dakle za osjetilno gledanje nečega nije nužno da se vidi supstancija sunca, tako za razumsko gledanje nečega nije nužno da se vidi Božja bit.
Odgovor na 4. prigovor: razumsko je viđenje onoga što je u duši po svojoj biti kao što su razumljive stvari u razumu. Tako je pak Bog u duši blaženika, no ne i u našoj duši; nego po prisutnosti, biti i moći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.