Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 117, a. 3

Može li čovjek snagom svoje duše promijeniti tjelesnu tvar

Prigovor 1. Čini se da čovjek po moći duše može promijeniti tjelesnu tvar. Kaže naime Grgur u II. knjizi Dialog. da „sveti čudesa katkada čine iz molitve, katkada iz ovlasti, kao Petar, koji je mrtvu Tabitu moleći uskrisio, a Ananiju i Safiru koji su lagali prekoravajući predao smrti“. No u činjenju čudesa biva neka promjena tjelesne tvari. Dakle, ljudi moći svoje duše mogu promijeniti tjelesnu tvar.

Prigovor 2. Nadalje, na ono iz Gal 3: „tko vas je začarao da se ne pokoravate istini?“, Glosa kaže da „neki imaju“ uročljive oči, koji samim pogledom okužuju druge, a osobito djecu. No to ne bi bilo kad moć duše ne bi mogla promijeniti tjelesnu tvar. Dakle, čovjek po moći svoje duše može promijeniti tjelesnu tvar.

Prigovor 3. Nadalje, ljudsko je tijelo plemenitije od drugih nižih tijela. No po poimanju ljudske duše mijenja se ljudsko tijelo na toplinu i hladnoću, kako je očito u onih koji se srde i boje; a katkada također ta promjena dopire sve do bolesti i smrti. Dakle, još mnogo više duša čovjeka može svojom moći promijeniti tjelesnu tvar.

Naprotiv, kaže Augustin u III. knjizi De Trin. da se „tjelesna tvar samomu Bogu pokorava na mig“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, tjelesna se tvar ne mijenja k obliku osim ili od nekoga djelatnika složenoga od tvari i oblika; ili od samoga Boga, u kojemu djelotvorno prethodno postoje i tvar i oblik, kao u iskonskom uzroku obojega. Stoga je i o anđelima gore rečeno da tjelesnu tvar ne mogu promijeniti naravnom moći, osim primjenjujući tjelesne djelatnike radi proizvođenja nekih učinaka. Mnogo dakle manje duša svojom naravnom moći može promijeniti tjelesnu tvar, osim posredovanjem nekih tijela.

Odgovor na 1. prigovor: za svete se kaže da čine čudesa iz ovlasti milosti, a ne naravi. Što je očito po onome što Grgur ondje kaže: „oni koji su sinovi Božji iz ovlasti, kako kaže Ivan, što je čudno ako znamenja činiti mogu iz ovlasti?“

Odgovor na 2. prigovor: uzrok uroka Avicena je pripisao tome što je tjelesna tvar rođena da se pokorava duhovnoj supstanciji više nego suprotnim djelatnicima u naravi. I zato kada je duša snažna u svojoj mašti, tjelesna se tvar mijenja prema njoj. I to kaže da je uzrok uročljivoga oka. No gore je pokazano da se tjelesna tvar ne pokorava duhovnoj supstanciji na mig, osim samomu Stvoritelju. I zato je bolje reći da se iz snažne mašte duše mijenjaju životni duhovi sjedinjenoga tijela. Koja promjena duhova ponajviše biva u očima, do kojih dopiru tananiji duhovi. Oči pak okužuju neprekinuti zrak sve do određenoga prostora, na koji način zrcala, ako su nova i čista, navlače neku nečistoću od pogleda žene koja ima mjesečnicu, kako Aristotel kaže u knjizi De Somn. et Vig. Tako se dakle, kada se neka duša žestoko uzbudi na zloću, kao što ponajviše biva u starica, prema rečenom načinu njezin pogled čini otrovnim i štetnim, i to ponajviše djeci, koja imaju nježno tijelo i lako prijemljivo za utisak. Moguće je također da po Božjem dopuštenju, ili također iz nekoga skrivenoga čina, na to surađuje zloća zloduha, s kojima vračarske starice imaju neki savez.

Odgovor na 3. prigovor: duša se sjedinjuje s ljudskim tijelom kao oblik, a osjetna težnja, koja se na neki način pokorava razumu, kako je gore rečeno, jest čin nekoga tjelesnoga organa. I zato je potrebno da se na poimanje ljudske duše uzbudi osjetna težnja s nekim tjelesnim djelovanjem. No za mijenjanje vanjskih tijela poimanje ljudske duše ne dostaje, osim posredovanjem promjene vlastitoga tijela, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.