I, q. 105, a. 7
Jesu li čudesa sve ono što Bog tako čini
Prigovor 1. Čini se da nisu čudesa sve ono što Bog čini mimo naravnoga reda stvari. Naime, stvaranje svijeta, pa i duša, te opravdanje bezbožnika bivaju od Boga mimo naravnoga reda, jer ne bivaju djelovanjem nekoga naravnoga uzroka. A ipak se to ne naziva čudesima. Dakle, nije čudo sve ono što Bog čini mimo naravnoga reda stvari.
Prigovor 2. Nadalje, čudom se naziva nešto teško i neobično što nadilazi mogućnost naravi i nadu onoga koji se divi. No neka se događaju mimo reda naravi koja ipak nisu teška, nalaze se naime u najmanjim stvarima, kao u obnovi dragoga kamenja ili ozdravljenju bolesnih. Niti su pak neobična, budući da se često događaju, kao kad su se bolesnici iznosili na trgove da bi ozdravili od Petrove sjene. Niti su pak iznad mogućnosti naravi, kao kad neki ozdrave od ognjice. Niti pak iznad nade, kao što se uskrsnuću mrtvih svi nadamo, koje će se ipak dogoditi mimo reda naravi. Dakle, nije čudo sve ono što biva mimo reda naravi.
Prigovor 3. Nadalje, naziv čuda uzima se od divljenja. No divljenje je o stvarima osjetilima očitim. A katkada se neke stvari dogode mimo naravnoga reda u stvarima koje nisu osjetilima očite, kao kad su apostoli postali upućeni u znanje niti pronalazeći niti učeći. Dakle, nije čudo sve ono što biva mimo reda naravi.
Naprotiv, Augustin kaže u XXVI. knjizi Contra Faustum da se, „kada Bog učini nešto protiv nama poznatoga i uobičajenoga tijeka naravi, to naziva velikim djelima ili čudesima“.
Odgovaram: naziv se čuda uzima od divljenja. Divljenje pak nastaje kada su učinci očiti, a uzrok skriven; kao što se netko divi kad vidi pomrčinu sunca i ne zna uzrok, kako se kaže na početku Metaphys.. No uzrok nekoga učinka koji se očituje može nekomu biti poznat, a koji je ipak drugima nepoznat. Stoga je nešto čudno jednomu što nije čudno drugima; kao što se pomrčini sunca divi seljak, ali ne astronom. Čudom se pak naziva kao puno divljenja, ono naime što ima uzrok apsolutno i svima skriven. A taj je Bog. Stoga se čudesima nazivaju ona koja bivaju od Boga mimo uzroka nama poznatih.
Odgovor na 1. prigovor: stvaranje i opravdanje bezbožnika, premda bivaju od samoga Boga, ipak se, govoreći u pravom smislu, ne nazivaju čudesima. Zato što nisu rođeni da se dogode po drugim uzrocima, i tako se ne događaju mimo reda naravi, budući da to ne pripada redu naravi.
Odgovor na 2. prigovor: teškim se čudo naziva ne zbog dostojanstva stvari u kojoj biva, nego zato što nadilazi mogućnost naravi. Slično se također naziva neobičnim ne zato što se ne bi često događalo, nego zato što je mimo naravnoga običaja. Iznad mogućnosti pak naravi za nešto se kaže ne samo zbog supstancije učinjenoga nego i zbog načina i reda činjenja. Iznad nade također kaže se da je čudo iznad nade naravi; ne iznad nade milosti, koja je iz vjere, po kojoj vjerujemo buduće uskrsnuće.
Odgovor na 3. prigovor: znanje apostola, premda samo po sebi nije bilo očito, očitovalo se ipak u učincima, iz kojih se pokazivalo čudesnim.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.