Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 1, a. 9

Treba li se služiti metaforičkim ili simboličkim izričajima

Prigovor 1. Čini se da se Sveto pismo ne treba služiti metaforama. Jer ono što je vlastito najnižem nauku ne čini se da priliči ovoj znanosti, koja među drugima zauzima najviše mjesto, kako je već rečeno. Postupati pak po raznim usporedbama i prikazima vlastito je pjesništvu, koje je najniže među svim naucima. Dakle, služiti se takvim usporedbama nije prikladno ovoj znanosti.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da je ovaj nauk usmjeren na očitovanje istine, stoga se i onima koji je očituju obećava nagrada, Sir 24, „oni koji mene objašnjavaju imat će život vječni“. No po takvim se usporedbama istina skriva. Ne priliči dakle ovome nauku predavati božanske stvari pod prispodobom tjelesnih stvari.

Prigovor 3. Nadalje, koliko su neka stvorenja uzvišenija, toliko se više približavaju božanskoj sličnosti. Ako bi se dakle neka od stvorenja prenosila na Boga, tada bi trebalo da se takav prijenos ponajviše vrši od uzvišenijih stvorenja, a ne od najnižih. Što se ipak u Pismu često nalazi.

Naprotiv, kaže se u Hoš 12, „ja sam im umnožio viđenje, i po rukama proroka uspoređivan sam“. Predavati pak nešto pod sličnošću metaforički je. Dakle, svetom nauku pripada služiti se metaforama.

Odgovaram: prikladno je da Sveto pismo božanske i duhovne stvari predaje pod prispodobom tjelesnih. Bog naime svima proviđa prema onome što odgovara njihovoj naravi. Čovjeku je pak naravno da po osjetilnom dolazi do razumskoga, jer sva naša spoznaja ima početak od osjetila. Stoga nam se prikladno u Svetom pismu duhovne stvari predaju pod metaforama tjelesnih. I to je ono što kaže Dionizije u 1. poglavlju Caelestis hierarchiae, „nemoguće nam je da nam božanska zraka drukčije zasja, osim obavijena raznolikošću svetih velova“. Priliči također Svetom pismu, koje se zajednički svima predlaže (prema onome iz Rim 1, „mudrima i nerazumnima dužnik sam“), da se duhovne stvari predlažu pod usporedbama tjelesnih; kako bi ga barem tako shvatili neuki, koji nisu prikladni da po sebi shvate razumsko.

Odgovor na 1. prigovor: pjesnik se služi metaforama radi prikaza, jer prikaz je čovjeku naravno ugodan. No sveti se nauk služi metaforama radi nužnosti i koristi, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: zraka se božanske objave ne uništava zbog osjetilnih slika kojima se obavija, kako kaže Dionizije, nego ostaje u svojoj istini; tako da umove kojima se objava događa ne pušta da ostanu u usporedbama, nego ih uzdiže k spoznaji razumskoga; i po onima kojima je dana objava, i drugi bivaju o tome poučeni. Stoga ono što se na jednom mjestu Pisma predaje pod metaforama, na drugim se mjestima izričitije izlaže. I samo skrivanje slika korisno je za vježbu marljivih, i protiv izrugivanja nevjernika, o kojima se kaže u Mt 7, „ne dajte svetinje psima“.

Odgovor na 3. prigovor: kako uči Dionizije u 2. poglavlju Cael. Hier., prikladnije je da se božansko u Pismu predaje pod slikama neuglednih tijela, nego plemenitih tijela. I to zbog tri razloga. Prvo, jer se time ljudski duh više oslobađa od zablude. Bjelodano je naime da se to ne izriče o božanskim stvarima u doslovnom smislu, što bi moglo biti dvojbeno kada bi se pod slikama plemenitih tijela opisivalo božansko; ponajviše kod onih koji ništa drugo plemenitije od tijela nisu znali zamisliti. Drugo, jer je ovaj način prikladniji spoznaji koju o Bogu imamo u ovom životu. Više nam se naime o njemu očituje što nije nego što jest, i stoga nam usporedbe onih stvari koje su više udaljene od Boga tvore istinitiju prosudbu da je on iznad onoga što o Bogu govorimo ili mislimo. Treće, jer se time božanske stvari više skrivaju od nedostojnih.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.