Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 1, a. 8

Je li podložan dokazivanju

Prigovor 1. Čini se da ovaj nauk nije dokazivački. Kaže naime Ambrozije u I. knjizi De fide Catholica, „ukloni dokaze gdje se traži vjera“. No u ovome se nauku nadasve traži vjera, stoga se kaže u Iv 20, „ovo je napisano da vjerujete“. Dakle, sveti nauk nije dokazivački.

Prigovor 2. Nadalje, ako je dokazivački, ili dokazuje iz autoriteta ili iz razuma. Ako iz autoriteta, to se ne čini prikladnim njegovu dostojanstvu, jer je mjesto iz autoriteta najslabije, prema Boetiju. Ako pak iz razuma, to ne odgovara njegovoj svrsi, jer prema Grguru u homiliji, „vjera nema zasluge gdje ljudski razum pruža iskustvo“. Dakle, sveti nauk nije dokazivački.

Naprotiv, kaže se u Tit 1 o biskupu, „koji se čvrsto drži vjerne riječi prema nauku, da bude sposoban hrabriti u zdravom nauku i pobijati one koji proturječe“.

Odgovaram: kao što druge znanosti ne dokazuju svoja načela, nego iz načela dokazuju da bi pokazale drugo u samim znanostima; tako i ovaj nauk ne dokazuje svoja načela, koja su članci vjere; nego iz njih polazi da bi pokazao nešto drugo; kao što apostol u 1 Kor 15 iz Kristova uskrsnuća dokazuje opće uskrsnuće. Ali ipak treba uzeti u obzir u filozofskim znanostima da niže znanosti niti dokazuju svoja načela niti raspravljaju protiv onoga tko niječe načela, nego to prepuštaju višoj znanosti, a najviša među njima, naime metafizika, raspravlja protiv onoga tko niječe njezina načela ako protivnik nešto dopusti, ako pak ništa ne dopusti, ne može s njime raspravljati, može ipak razriješiti njegove razloge. Stoga Sveto pismo, budući da nema više od sebe, raspravlja s onim tko niječe njegova načela, dokazujući uistinu ako protivnik dopusti nešto od onoga što se ima po božanskoj objavi; kao što po autoritetima svetoga nauka raspravljamo protiv krivovjernika, i po jednom članku protiv onih koji niječu drugi. Ako pak protivnik ne vjeruje ništa od onoga što se božanski objavljuje, ne preostaje više put za dokazivanje članaka vjere po razlozima, nego za razrješavanje razloga protiv vjere, ako ih navodi. Budući naime da se vjera oslanja na nezabludivu istinu, a nemoguće je da se o istinitom dokaže protivno, bjelodano je da dokazi koji se navode protiv vjere nisu demonstracije, nego razrješivi razlozi.

Odgovor na 1. prigovor: premda dokazi ljudskoga razuma nemaju mjesta za dokazivanje onoga što je vjere, ipak iz članaka vjere ovaj nauk dokazuje druge stvari, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: dokazivati iz autoriteta ponajviše je vlastito ovome nauku zato što se načela ovoga nauka imaju po objavi, i tako treba vjerovati autoritetu onih kojima je objava dana. Niti to oduzima dostojanstvu ovoga nauka, jer premda je razlog iz autoriteta koji se temelji na ljudskom razumu najslabiji; razlog pak iz autoriteta koji se temelji na božanskoj objavi najučinkovitiji je. Služi se ipak sveti nauk i ljudskim razumom, ne uistinu za dokazivanje vjere, jer bi se time dokinula zasluga vjere; nego za očitovanje nekih drugih stvari koje se predaju u ovome nauku. Budući naime da milost ne dokida narav, nego je usavršuje, treba da naravni razum poslužuje vjeri; kao što i naravna sklonost volje sluša ljubav. Stoga i apostol kaže u 2 Kor 10, „zarobljujući svaki razum na pokornost Kristu“. I otuda je što se i autoritetima filozofâ sveti nauk služi gdje su po naravnom razumu mogli spoznati istinu; kao što Pavao u Dj 17 navodi Aratovu riječ, govoreći, „kao što i neki od vaših pjesnika rekoše, Božji smo rod“. No ipak se sveti nauk takvim autoritetima služi takoreći kao izvanjskim i vjerojatnim dokazima. Autoritetima pak kanonskoga Pisma služi se vlastito, dokazujući iz nužnosti. A autoritetima drugih crkvenih naučitelja služi se takoreći dokazujući iz vlastitih, ali vjerojatno. Oslanja se naime naša vjera na objavu danu apostolima i prorocima, koji su napisali kanonske knjige, a ne na objavu, ako je kakva bila dana drugim naučiteljima. Stoga kaže Augustin u pismu Jeronimu, „samo onim knjigama Pisma koje se zovu kanonskima naučio sam iskazivati tu čast da najčvršće vjerujem kako nijedan njihov pisac nije u pisanju nimalo pogriješio. Druge pak tako čitam da, ma kolikom svetošću i naukom prednjačili, ne smatram stoga istinitim što su oni tako mislili ili napisali“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.