I, q. 1, a. 10
Treba li se Sveto pismo ovoga nauka tumačiti prema više smislova
Prigovor 1. Čini se da Sveto pismo pod jednim doslovnim tekstom nema više smislova, a to su povijesni ili doslovni, alegorijski, tropološki ili moralni, i anagogički. Mnoštvo naime smislova u jednom Pismu rađa pomutnju i obmanu, te oduzima čvrstoću dokazivanja, stoga iz višestrukih tvrdnji ne polazi dokazivanje, nego se prema tome označavaju neke zablude. Sveto pak Pismo mora biti djelotvorno za pokazivanje istine bez ikakve zablude. Dakle, u njemu se pod jednim doslovnim tekstom ne smije predavati više smislova.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De utilitate credendi da se „Pismo koje se naziva Stari zavjet predaje četverostruko, naime prema povijesti, prema etiologiji, prema analogiji, prema alegoriji“. A ta se četiri uistinu čine posve stranima onim četirima prethodno spomenutima. Ne čini se dakle prikladnim da se isti doslovni tekst Svetoga pisma tumači prema četirima prethodno spomenutim smislovima.
Prigovor 3. Nadalje, osim prethodno spomenutih smislova, nalazi se parabolički smisao, koji nije sadržan među onim četirima smislovima.
Naprotiv, kaže Grgur u XX. knjizi Moralium, „Sveto pismo nadilazi sve znanosti samim načinom svoga govora, jer jednim te istim govorom, dok pripovijeda događaj, iznosi otajstvo“.
Odgovaram: začetnik Svetoga pisma jest Bog, u čijoj je vlasti da ne samo riječi prilagodi za označavanje (što može učiniti i čovjek), nego i same stvari. I stoga, dok u svim znanostima riječi označavaju, ova znanost ima to vlastito što same stvari označene riječima također nešto označavaju. Ono dakle prvo označavanje, kojim riječi označavaju stvari, pripada prvom smislu, a to je povijesni ili doslovni smisao. Ono pak označavanje kojim stvari označene riječima iznova označavaju druge stvari, naziva se duhovni smisao; koji se temelji na doslovnom, i njega pretpostavlja. Ovaj se pak duhovni smisao dijeli trostruko. Kao što naime kaže apostol u Heb 7, stari zakon slika je novoga zakona, a sam novi zakon, kako kaže Dionizije u Crkvenoj hijerarhiji, slika je buduće slave, u novome pak zakonu ono što se dogodilo u glavi, znakovi su onoga što mi moramo činiti. Prema tome dakle što ono što pripada starom zakonu označava ono što pripada novom zakonu, to je alegorijski smisao; prema tome pak što je ono što je u Kristu učinjeno, ili u onome što Krista označava, znak onoga što mi moramo činiti, to je moralni smisao; ukoliko pak označava ono što je u vječnoj slavi, to je anagogički smisao. Budući pak da je doslovni smisao onaj koji začetnik namjerava, a začetnik Svetoga pisma jest Bog, koji sve ujedno obuhvaća svojim razumom, nije neprikladno, kako kaže Augustin u XII. knjizi Confessiones, ako i prema doslovnom smislu u jednom doslovnom tekstu Pisma ima više smislova.
Odgovor na 1. prigovor: mnoštvo ovih smislova ne stvara dvoznačnost, niti drugu vrstu višestrukosti, jer se, kako je već rečeno, ti smislovi ne umnažaju zbog toga što bi jedna riječ značila mnoge stvari; nego zato što same stvari označene riječima mogu biti znakovi drugih stvari. I tako također nikakva pomutnja ne slijedi u Svetome pismu, budući da se svi smislovi temelje na jednome, naime doslovnom; iz kojega se jedinoga može izvesti dokaz, a ne iz onoga što se govori prema alegoriji, kako kaže Augustin u poslanici protiv donatista Vicencija. Ipak time ništa ne propada od Svetoga pisma, jer se pod duhovnim smislom ne sadrži ništa nužno za vjeru što Pismo po doslovnom smislu negdje bjelodano ne predaje.
Odgovor na 2. prigovor: ono troje, povijest, etiologija, analogija, pripada jednom doslovnom smislu. Jer povijest je, kako sam Augustin tumači, kada se jednostavno nešto iznosi; etiologija pak kada se navodi uzrok rečenoga, kao kada je Gospodin naveo uzrok zašto je Mojsije dopustio otpustiti žene, naime zbog tvrdoće njihova srca, Mt 19; analogija pak jest kada se pokazuje da se istina jednoga Pisma ne protivi istini drugoga. Samo se pak alegorija, među onim četirima, stavlja umjesto triju duhovnih smislova. Kao što i Hugo od svetoga Viktora pod alegorijskim smislom obuhvaća i anagogički, postavljajući u trećem dijelu svojih Sentencija samo tri smisla, naime povijesni, alegorijski i tropološki.
Odgovor na 3. prigovor: parabolički se smisao sadrži pod doslovnim, jer se riječima označava nešto vlastito, a nešto slikovito; i nije doslovni smisao sama slika, nego ono što je naslikano. Kada naime Pismo spominje Božju mišicu, doslovni smisao nije da je u Bogu takav tjelesni ud, nego ono što se po tome udu označava, naime djelatna moć. U čemu je očito da se pod doslovnim smislom Svetoga pisma nikada ne može nalaziti lažno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.