Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 99, a. 6

O načinu na koji je zakon poticao na opsluživanje navedenoga

Prigovor 1. Čini se da stari zakon nije trebao poticati na opsluživanje zapovijedi vremenitim obećanjima i prijetnjama. Namjera je, naime, božanskoga zakona da ljude podloži Bogu po strahu i ljubavi, odatle se kaže u Pnz 10: „a sada, Izraele, što Gospodin Bog tvoj traži od tebe, osim da se bojiš Gospodina Boga svoga, i hodiš po putovima njegovim, i ljubiš ga?“ No pohlepa za vremenitim stvarima odvodi od Boga, jer Augustin kaže, u knjizi De octoginta tribus quaestionibus, da je „otrov ljubavi pohlepa“. Dakle, čini se da se vremenita obećanja i prijetnje protive namjeri zakonodavca, što zakon čini prijekornim, kako je očito po Filozofu, u II. Polit.

Prigovor 2. Nadalje, božanski je zakon izvrsniji od ljudskoga zakona. Vidimo pak u znanostima da što je koja viša, to po višim sredstvima postupa. Dakle, budući da ljudski zakon postupa potičući ljude vremenitim prijetnjama i obećanjima, božanski zakon nije trebao postupati iz ovih, nego po nečemu većem.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se jednako događa i dobrima i zlima ne može biti nagrada pravednosti ili kazna krivnje. No kako se kaže u Prop 9: „sve, vremenito, jednako se događa pravedniku i bezbožniku, dobru i zlu, čistu i nečistu, onome koji prinosi žrtve i onome koji žrtve prezire“. Dakle, vremenita se dobra ili zla ne postavljaju prikladno kao kazne ili nagrade zapovijedi božanskoga zakona.

Naprotiv, kaže se u Iz 1: „ako budete htjeli i poslušali me, jest ćete dobra zemaljska. Ako pak ne budete htjeli i izazovete me na gnjev, mač će vas proždrijeti“.

Odgovaram: kao što se u motrilačkim znanostima ljude potiče na pristajanje uz zaključke po silogističkim srednjim pojmovima, tako se i u svim zakonima ljude potiče na opsluživanje zapovijedi po kaznama i nagradama. Vidimo pak u motrilačkim znanostima da se sredstva slušatelju predlažu prema njegovu stanju, stoga u znanostima treba postupati s redom, tako da poučavanje započne od poznatijega. Također treba i onaj koji želi čovjeka potaknuti na opsluživanje zapovijedi početi ga pokretati od onoga što je u njegovu nagnuću, kao što se djeca izazivaju da nešto učine nekim djetinjim darčićima. Rečeno je pak gore da je stari zakon raspoloživao za Krista kao nesavršeno za savršeno; stoga se davao narodu još nesavršenu u usporedbi sa savršenošću koja je imala biti po Kristu, i stoga se taj narod uspoređuje s djetetom koje se nalazi pod skrbnikom, kako je očito u Gal 3. Savršenost je pak čovjeka da, prezrevši vremenito, prione uz duhovno, kako je očito po onome što apostol kaže, u Fil 3: „zaboravljajući ono što je za mnom, sežem za onim što je naprijed. Koji smo god dakle savršeni, tako mislimo“. Nesavršenima pak pripada da žele vremenita dobra, ipak u usmjerenosti prema Bogu. Izopačenima pak da u vremenitim dobrima postave cilj. Odatle je starome zakonu dolikovalo da po vremenitim stvarima, koje su bile u nagnuću nesavršenih ljudi, vodi ljude k Bogu.

Odgovor na 1. prigovor: pohlepa kojom čovjek postavlja cilj u vremenitim dobrima otrov je ljubavi. No postignuće vremenitih dobara koja čovjek želi u usmjerenosti prema Bogu određeni je put koji privodi nesavršene k Božjoj ljubavi; prema onome iz Ps 48: „hvalit će te kad mu dobro učiniš“.

Odgovor na 2. prigovor: ljudski zakon potiče ljude iz vremenitih nagrada ili kazni koje trebaju nanijeti ljudi, a božanski zakon iz nagrada ili kazni koje treba pružiti Bog. I u tome postupa po višim sredstvima.

Odgovor na 3. prigovor: kako je očito onome koji razmatra povijesti Staroga zavjeta, zajedničko je stanje naroda pod zakonom uvijek bilo u blagostanju dokle god su opsluživali zakon; a čim bi odstupili od zapovijedi zakona, upadali su u mnoge nevolje. No neke pojedinačne osobe, premda su opsluživale pravednost zakona, upadale su u neke nevolje: ili zato što su već postale duhovne, kako bi se time više odvratile od privrženosti vremenitim stvarima i njihova krepost pokazala prokušanom; ili zato što su, premda su izvana ispunjavale djela zakona, imale srce posve prikovano uz vremenito i udaljeno od Boga, prema onome što se kaže u Iz 29: „ovaj me narod usnama časti, a srce im je daleko od mene“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.