Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 99, a. 5

Sadrži li osim te tri neke druge

Prigovor 1. Čini se da se neke druge zapovijedi sadrže u starome zakonu osim moralnih, pravnih i bogoštovnih. Pravne, naime, zapovijedi pripadaju činu pravednosti, koja je čovjeka prema čovjeku; bogoštovne pak pripadaju činu bogoštovlja, kojim se Bog štuje. No osim ovih postoje mnoge druge kreposti, naime umjerenost, hrabrost, darežljivost i mnoge druge, kako je gore rečeno. Dakle, osim navedenih treba se mnogo drugoga sadržavati u starome zakonu.

Prigovor 2. Nadalje, u Pnz 11 kaže se: „ljubi Gospodina Boga svoga i drži njegove naredbe i obrede i sudove i zapovijedi“. No naredbe pripadaju moralnima, kako je rečeno. Dakle, osim moralnih, pravnih i bogoštovnih, još se druge sadrže u zakonu, koje se nazivaju zapovijedima.

Prigovor 3. Nadalje, u Pnz 6 kaže se: „čuvaj zapovijedi Gospodina Boga svoga, i svjedočanstva i obrede koje sam ti zapovjedio“. Dakle, osim svega navedenoga u zakonu se još sadrže svjedočanstva.

Prigovor 4. Nadalje, u Ps 118 kaže se: „dovijeka neću zaboraviti tvoje naredbe“, Glosa: „to jest zakon“. Dakle, zapovijedi staroga zakona nisu samo moralne, bogoštovne i pravne, nego i naredbe.

Naprotiv, kaže se u Pnz 6: „ovo su zapovijedi i obredi i sudovi koje vam je zapovjedio Gospodin Bog vaš“. A to se stavlja na početku zakona. Dakle, sve se zapovijedi zakona pod ovima obuhvaćaju.

Odgovaram: u zakonu se neke stvari stavljaju kao zapovijedi; neke pak kao usmjerene k ispunjenju zapovijedi. Zapovijedi se uistinu odnose na ono što treba činiti. Na čije se ispunjenje čovjek potiče iz dvoga: naime iz autoriteta onoga koji zapovijeda; i iz koristi ispunjenja, koja je uistinu postignuće nekoga korisnog, ugodnog ili čestitog dobra, ili izbjegavanje nekoga protivnog zla. Trebalo je dakle u starome zakonu predložiti neke stvari koje bi pokazivale autoritet Boga koji zapovijeda, kao ono iz Pnz 6: „čuj, Izraele, Gospodin Bog tvoj Bog je jedini“; i ono iz Post 1: „u početku stvori Bog nebo i zemlju“. I takve se stvari nazivaju svjedočanstvima. Trebalo je također da se u zakonu predlože neke nagrade onih koji opslužuju zakon, i kazne prijestupnika, kako je očito u Pnz 28: „ako poslušaš glas Gospodina Boga svoga, uzvisit će te iznad svih naroda“, i tako dalje. I takve se stvari nazivaju naredbama, prema tome što Bog neke pravedno kažnjava ili nagrađuje. A sama djela koja valja činiti ne potpadaju pod zapovijed osim utoliko ukoliko imaju neki razlog dužnosti. Postoji pak dvostruka dužnost: jedna uistinu prema pravilu razuma, a druga prema pravilu zakona koji određuje; kao što Filozof, u V. Ethic., razlikuje dvostruko pravedno, naime moralno i zakonito. Moralna je pak dužnost dvostruka: razum, naime, nalaže da se nešto ima činiti ili kao nužno, bez čega ne može biti red kreposti; ili kao korisno za to da se red kreposti bolje očuva. I prema tome, neke se od moralnih stvari izrijekom zapovijedaju ili zabranjuju u zakonu, kao: ne ubij, ne ukradi. I te se vlastito nazivaju zapovijedima. Neke se pak zapovijedaju ili zabranjuju ne kao izrijekom dužne, nego poradi boljega. I te se mogu nazvati nalozima, jer imaju određeno privođenje i nagovaranje. Kao ono iz Izl 22: „ako uzmeš u zalog odjeću od bližnjega svoga, prije zalaska sunca vrati mu je“; i neke slične stvari. Odatle Jeronim kaže da je „u zapovijedima pravednost, a u nalozima ljubav“. Dužnost pak iz određenja zakona, u ljudskim stvarima uistinu pripada pravnima; u božanskim pak stvarima bogoštovnima. Premda se i ono što pripada kazni ili nagradama može nazvati svjedočanstvima, utoliko što su neka posvjedočenja božanske pravednosti. Sve se pak zapovijedi zakona mogu nazvati naredbama, utoliko što su neka izvršenja zakonite pravednosti. Mogu se također nalozi drukčije razlikovati od zapovijedi: tako da se zapovijedima naziva ono što je Bog zapovjedio sam po sebi; nalozima pak ono što je naložio po drugima, kako se čini da sam naziv zvuči. Iz svega toga proizlazi da se sve zapovijedi zakona sadrže pod moralnima, bogoštovnima i pravnima; a druge nemaju narav zapovijedi, nego se usmjeruju k opsluživanju zapovijedi, kako je rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: samo pravednost, među ostalim krepostima, uključuje razlog dužnosti. I stoga se moralne stvari utoliko mogu zakonom odrediti ukoliko pripadaju pravednosti, čiji je također određeni dio bogoštovlje, kako Tulije kaže. Odatle zakonito pravedno ne može biti ništa osim bogoštovnih i pravnih zapovijedi.

Odgovor na 2. prigovor: na ostalo je odgovor očit po onome što je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.