Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 99, a. 4

Sadrži li osim ovih i pravne

Prigovor 1. Čini se da osim moralnih i bogoštovnih zapovijedi nema nekih pravnih zapovijedi u starome zakonu. Augustin, naime, kaže, Contra Faustum, da u starome zakonu postoje zapovijedi o životu koji valja provoditi i zapovijedi o životu koji valja označivati. No zapovijedi o životu koji valja provoditi jesu moralne; a zapovijedi o životu koji valja označivati jesu bogoštovne. Dakle, osim tih dviju vrsta zapovijedi ne treba u zakonu postavljati druge, pravne zapovijedi.

Prigovor 2. Nadalje, na ono iz Ps 118: „od tvojih sudova nisam odstupio“, Glosa kaže: „to jest od onoga što si postavio kao pravilo življenja“. No pravilo življenja pripada moralnim zapovijedima. Dakle, pravne zapovijedi ne treba razlikovati od moralnih.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da je sud čin pravednosti; prema onome iz Ps 93: „dok se pravednost ne obrati u sud“. No čin pravednosti, kao i čin ostalih kreposti, pripada moralnim zapovijedima. Dakle, moralne zapovijedi u sebi uključuju pravne, i tako se ne trebaju od njih razlikovati.

Naprotiv, kaže se u Pnz 6: „ovo su zapovijedi, obredi i sudovi“. A zapovijedima se antonomazijski nazivaju moralne. Dakle, osim moralnih i bogoštovnih zapovijedi postoje i pravne.

Odgovaram: kako je rečeno, božanskom zakonu pripada da usmjeruje ljude međusobno i k Bogu. Oboje pak od toga općenito uistinu pripada nalogu naravnoga zakona, na koji se odnose moralne zapovijedi; no treba da se oboje odredi po božanskom ili ljudskom zakonu, jer su po naravi poznata načela općenita kako u motrilačkima tako i u djelatnima. Kao što se dakle određenje opće zapovijedi o božanskom štovanju zbiva po bogoštovnim zapovijedima, tako se i određenje opće zapovijedi o opsluživanju pravednosti među ljudima određuje po pravnim zapovijedima. I prema tome treba postaviti tri zapovijedi staroga zakona: naime moralne, koje potječu od naloga naravnoga zakona; bogoštovne, koje su određenja božanskoga štovanja; i pravne, koje su određenja pravednosti koju treba opsluživati među ljudima. Odatle, kad je apostol, u Rim 7, rekao da je zakon svet, dodaje da je zapovijed pravedna i sveta i dobra: pravedna uistinu što se tiče pravnih; sveta što se tiče bogoštovnih (jer svetim se naziva ono što je Bogu posvećeno); dobra, to jest čestita, što se tiče moralnih.

Odgovor na 1. prigovor: kako moralne tako i pravne zapovijedi pripadaju usmjeravanju ljudskoga života. I stoga se obadvije sadrže pod jednim članom onih koje postavlja Augustin, naime pod zapovijedima o životu koji valja provoditi.

Odgovor na 2. prigovor: sud označuje izvršenje pravednosti, koje uistinu biva prema primjeni razuma na neke pojedinačne stvari određeno. Odatle pravne zapovijedi u nečemu imaju zajedničko s moralnima, utoliko naime što se izvode iz razuma; a u nečemu s bogoštovnima, utoliko naime što su neka određenja općih zapovijedi. I stoga se katkada pod sudovima obuhvaćaju pravne i moralne zapovijedi, kao u Pnz 5: „slušaj, Izraele, obrede i sudove“; katkada pak pravne i bogoštovne, kao u Lev 18: „vršit ćete moje sudove i čuvati moje zapovijedi“, gdje se zapovijedi odnose na moralne, a sudovi na pravne i bogoštovne.

Odgovor na 3. prigovor: čin pravednosti općenito pripada moralnim zapovijedima, no njegovo određenje posebno pripada pravnim zapovijedima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.