Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 99, a. 3

Sadrži li osim moralnih i bogoštovne

Prigovor 1. Čini se da stari zakon ne sadrži bogoštovne zapovijedi osim moralnih. Svaki, naime, zakon koji se daje ljudima usmjerava ljudske čine. A ljudski se čini nazivaju moralnima, kako je gore rečeno. Dakle, čini se da se u starome zakonu danom ljudima ne trebaju sadržavati osim moralnih zapovijedi.

Prigovor 2. Nadalje, zapovijedi koje se nazivaju bogoštovnima čine se pripadati božanskome štovanju. No božansko je štovanje čin kreposti, naime bogoštovlja, koje, kako Tulije kaže u svojem djelu Rhetorica, „donosi štovanje i obred božanskoj naravi“. Budući da su dakle moralne zapovijedi o činima kreposti, kako je rečeno, čini se da bogoštovne zapovijedi ne treba razlikovati od moralnih.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da su bogoštovne zapovijedi one koje slikovito nešto označuju. No kako Augustin kaže, u II. De doctrina christiana: „riječi su među ljudima zadobile prvenstvo označivanja“. Dakle, nije bilo nikakve potrebe da se u zakonu sadrže bogoštovne zapovijedi o nekim slikovitim činima.

Naprotiv, kaže se u Pnz 4: „deset riječi napisa na dvije kamene ploče, i zapovjedi mi u ono vrijeme da vas poučim obredima i sudovima koje biste trebali činiti“. No deset zapovijedi zakona jesu moralne. Dakle, osim moralnih zapovijedi postoje i druge, bogoštovne zapovijedi.

Odgovaram: kako je rečeno, božanski se zakon ponajprije postavlja radi usmjeravanja ljudi k Bogu; ljudski pak zakon ponajprije radi usmjeravanja ljudi međusobno. I stoga ljudski zakoni nisu marili ustanoviti išta o božanskom štovanju osim u usmjerenosti prema zajedničkom dobru ljudi, i poradi toga su također mnogo toga izmislili oko božanskih stvari, prema onome što im se činilo probitačnim za oblikovanje ćudoređa ljudi; kao što je očito u obredu pogana. No božanski je zakon, obrnuto, ljude međusobno usmjerio prema onome što je odgovaralo usmjerenosti koja vodi k Bogu, što je ponajprije namjeravao. Čovjek se pak usmjeruje k Bogu ne samo po unutarnjim činima uma, koji su vjerovati, nadati se i ljubiti; nego i po nekim vanjskim djelima, kojima čovjek ispovijeda božansko služenje. A za ta se djela kaže da pripadaju štovanju Boga. To se pak štovanje naziva ceremonijom, kao darovi, to jest prinosi Cerere, koja se nazivala božicom žitarica, kako neki kažu, stoga što su se prvotno Bogu prinosili prinosi od plodova. Ili, kako Maksim Valerije prenosi, naziv ceremonije uveden je za označivanje božanskoga štovanja kod Latina od nekoga grada blizu Rima koji se zvao Cere, stoga što su, kad su Rim zauzeli Gali, onamo prenesene rimske svetinje i s najvećim poštovanjem čuvane. Tako se dakle one zapovijedi koje u zakonu pripadaju štovanju Boga posebno nazivaju bogoštovnima.

Odgovor na 1. prigovor: ljudski se čini protežu i na božansko štovanje. I stoga i o tome sadrži zapovijedi stari zakon dan ljudima.

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, zapovijedi su naravnoga zakona općenite i trebaju određenje. Određuju se pak i po ljudskom zakonu i po božanskom zakonu. I kao što se sama određenja koja bivaju po ljudskom zakonu ne nazivaju dijelom naravnoga zakona, nego pozitivnoga prava; tako se i sama određenja zapovijedi naravnoga zakona koja bivaju po božanskom zakonu razlikuju od moralnih zapovijedi koje pripadaju naravnom zakonu. Štovati dakle Boga, budući da je čin kreposti, pripada moralnoj zapovijedi; no određenje te zapovijedi, naime da se štuje takvim žrtvama i takvim darovima, to pripada bogoštovnim zapovijedima. I stoga se bogoštovne zapovijedi razlikuju od moralnih zapovijedi.

Odgovor na 3. prigovor: kako Dionizije kaže, u 1. pogl. De caelesti hierarchia, božanske se stvari ljudima ne mogu očitovati osim pod nekim osjetilnim slikama. Same pak slike više pokreću dušu kada se ne izriču samo riječju, nego se također pružaju osjetilu. I stoga se božanske stvari predaju u Pismima ne samo po slikama izraženim riječju, kao što je očito u metaforičkim izričajima; nego i po slikama stvari koje se izlažu pogledu, što pripada bogoštovnim zapovijedima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.