Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 99, a. 2

Sadrži li stari zakon neke moralne zapovijedi

Prigovor 1. Čini se da stari zakon ne sadrži moralne zapovijedi. Stari se zakon, naime, razlikuje od naravnoga zakona, kako je gore navedeno. No moralne zapovijedi pripadaju naravnom zakonu. Dakle, ne pripadaju starom zakonu.

Prigovor 2. Nadalje, božanski je zakon trebao priskočiti čovjeku u pomoć ondje gdje zakazuje ljudski razum, kao što je očito u onome što pripada vjeri, što je iznad razuma. No čini se da za moralne zapovijedi dostaje čovjekov razum. Dakle, moralne zapovijedi ne pripadaju starom zakonu, koji je božanski zakon.

Prigovor 3. Nadalje, za stari se zakon kaže da je slovo koje ubija, kako je očito u 2 Kor 3. No moralne zapovijedi ne ubijaju, nego oživljuju; prema onome iz Ps 118: „dovijeka neću zaboraviti tvoje naredbe, jer si me po njima oživio“. Dakle, moralne zapovijedi ne pripadaju starom zakonu.

Naprotiv, kaže se u Sir 17: „dodao im je stegu i zakon života dao im u baštinu“. A stega pripada ćudoređu, jer Glosa uz Heb 12, na ono: svaka stega itd., kaže: „stega je poučavanje u ćudoređu po teškim stvarima“. Dakle, zakon dan od Boga sadržavao je moralne zapovijedi.

Odgovaram: stari je zakon sadržavao neke moralne zapovijedi, kako je očito u Izl 20: „ne ubij, ne ukradi“. I to razložno. Jer kao što je glavna namjera ljudskoga zakona da učini prijateljstvo među ljudima međusobno, tako je namjera božanskoga zakona da poglavito uspostavi prijateljstvo čovjeka s Bogom. Budući pak da je sličnost razlog ljubavi, prema onome iz Sir 13: „svako živo biće ljubi sebi slično“; nemoguće je da bude prijateljstvo čovjeka s Bogom, koji je najbolji, osim ako ljudi postanu dobri, odatle se kaže u Lev 19: „sveti budite, jer sam svet ja“. A čovjekova je dobrota krepost, koja čini dobrim onoga tko je ima. I stoga je trebalo da se zapovijedi staroga zakona dadu i o činima kreposti. A to su moralne zapovijedi zakona.

Odgovor na 1. prigovor: stari se zakon razlikuje od naravnoga zakona ne kao od njega posve tuđ, nego kao nešto što se njemu nadodaje. Kao što, naime, milost pretpostavlja narav, tako treba da božanski zakon pretpostavlja naravni zakon.

Odgovor na 2. prigovor: božanskom je zakonu dolikovalo da čovjeku ne providi samo u onome za što razum nije kadar, nego i u onome oko čega se događa da se čovjekov razum zapriječi. A čovjekov razum glede moralnih zapovijedi, što se tiče samih najopćenitijih zapovijedi naravnoga zakona, nije mogao griješiti općenito, no ipak se, zbog navike griješenja, zamračivao u pojedinačnim činima. Glede drugih pak moralnih zapovijedi, koje su kao zaključci izvedeni iz općih načela naravnoga zakona, razum je mnogih lutao, tako da je razum mnogih ono što je po sebi zlo prosuđivao dopuštenim. Odatle je trebalo protiv obaju nedostataka čovjeku priskočiti u pomoć autoritetom božanskoga zakona. Kao što nam se i među stvarima koje treba vjerovati predlažu ne samo one koje razum ne može dosegnuti, kao da je Bog trojedin; nego i one koje ispravan razum može dosegnuti, kao da je Bog jedan; radi otklanjanja zablude ljudskoga razuma, koja se događala u mnogih.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin dokazuje u knjizi De spiritu et littera, i za slovo zakona što se tiče moralnih zapovijedi kaže se da ubija povodno, utoliko naime što zapovijeda ono što je dobro, ne pružajući pomoć milosti za ispunjenje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.