Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 96, a. 5

Podlažu li se svi ljudi ljudskomu zakonu

Prigovor 1. Čini se da se svi ne podlažu zakonu. Oni se, naime, samo podlažu zakonu kojima se zakon postavlja. No apostol veli, 1 Tim 1, da „pravedniku nije zakon postavljen“. Dakle, pravednici se ne podlažu ljudskomu zakonu.

Prigovor 2. Nadalje, papa Urban veli, a nalazi se u Dekretima, XIX., q. II: „Koga vodi privatni zakon, nikakav razlog ne zahtijeva da se javnim obvezuje.“ Privatnim pak zakonom Duha Svetoga vode se svi duhovni muževi, koji su sinovi Božji; prema onome iz Rim 8, „koje vodi Duh Božji, oni su sinovi Božji“. Dakle, ne podlažu se svi ljudi ljudskomu zakonu.

Prigovor 3. Nadalje, pravnik veli da je vladar razriješen od zakonâ. No onaj koji je razriješen od zakona ne podlaže se zakonu. Dakle, nisu svi podloženi zakonu.

Naprotiv, apostol veli, Rim 13: „Svaka duša neka se podlaže višim vlastima.“ No ne čini se da je podložan vlasti onaj koji se ne podlaže zakonu koji vlast donosi. Dakle, svi ljudi moraju biti podloženi ljudskomu zakonu.

Odgovaram: kako je očito iz gore rečenoga, zakon od svojega pojma ima dvoje: ponajprije to da je pravilo ljudskih činâ; drugo, to da ima prisilnu snagu. Dvostruko, dakle, neki čovjek može biti podložan zakonu. Na jedan način kao ravnato pravilu. I na taj način svi oni koji su podloženi vlasti podlažu se zakonu koji vlast donosi. To pak da tko nije podložan vlasti može se dogoditi dvostruko. Na jedan način jer je posve oslobođen od njezine podložnosti. Otuda oni koji su iz jedne države ili kraljevstva ne podlažu se zakonima vladara druge države ili kraljevstva, kao ni njegovu gospodstvu. Na drugi način prema tome što se ravna višim zakonom. Kao ako je tko podložan prokonzulu, mora se ravnati njegovom zapovijeđu, no ne u onome u čemu mu car daje izuzeće; što se, naime, toga tiče, ne veže se zapovijeđu nižega, budući da se višom zapovijeđu upravlja. I prema tome biva da netko tko je u apsolutnom smislu podložan zakonu, prema nekim stvarima nije zakonom vezan, prema kojima se ravna višim zakonom. Na drugi pak način veli se da se tko podlaže zakonu kao prisiljeno onomu koji prisiljava. I na taj način kreposni i pravedni ljudi ne podlažu se zakonu, nego samo zli. Ono, naime, što je prisiljeno i nasilno protivno je volji. Volja pak dobrih suglasna je sa zakonom, od kojega se volja zlih razilazi. I stoga prema tome dobri nisu pod zakonom, nego samo zli.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od podložnosti koja je na način prisile. Tako, naime, pravedniku nije zakon postavljen, jer oni su sami sebi zakon dok pokazuju djelo zakona upisano u svojim srcima, kako apostol u Rim 2 veli. Otuda nad njima zakon nema prisilnu snagu, kakvu ima nad nepravednima.

Odgovor na 2. prigovor: zakon je Duha Svetoga viši od svakoga ljudski postavljenoga zakona. I stoga duhovni muževi, prema tome što se vode zakonom Duha Svetoga, ne podlažu se zakonu što se tiče onoga što se protivi vodstvu Duha Svetoga. No ipak to samo pripada vodstvu Duha Svetoga, da se duhovni ljudi podlažu ljudskim zakonima; prema onome iz 1 Pt 2, „budite podložni svakomu ljudskomu stvorenju, radi Boga“.

Odgovor na 3. prigovor: za vladara se veli da je razriješen od zakona što se tiče prisilne snage zakona, jer nitko se u pravom smislu ne prisiljava od samoga sebe; zakon pak nema prisilnu snagu osim iz vladareve vlasti. Tako se, dakle, za vladara veli da je razriješen od zakona jer nitko protiv njega ne može donijeti osuđujuću presudu ako djeluje protiv zakona. Otuda na ono iz Ps 50, „tebi sam samomu sagriješio“, itd., Glosa veli da „zakon nema čovjeka koji bi sudio njegova djela“. No što se tiče upravljačke snage zakona, vladar se podlaže zakonu vlastitom voljom; prema onome što se veli u Decretales, De constitutionibus, cap. Cum omnes: „Kakvo je tko pravo postavio za drugoga, tim se istim pravom sam mora služiti. I autoritet mudraca veli: podnesi zakon koji si sam donio.“ Prigovara se također onima od Gospodina koji govore a ne čine, i koji drugima tovare teška bremena, a sami ih ni prstom ne žele pomaknuti, kako se nalazi u Mt 23. Otuda što se tiče Božjega suda, vladar nije razriješen od zakona što se tiče njegove upravljačke snage, nego mora dragovoljno, a ne prisiljen, ispuniti zakon. Vladar je također iznad zakona ukoliko, ako bude svrsishodno, može zakon promijeniti i u njemu dati oprost, prema mjestu i vremenu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.