Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 96, a. 6

Je li onima koji su pod zakonom dopušteno djelovati mimo riječi zakona

Prigovor 1. Čini se da onomu koji je podložan zakonu nije dopušteno djelovati mimo riječi zakona. Augustin, naime, veli u knjizi De vera relig.: „U vremenitim zakonima, premda ljudi sude o njima kad ih uspostavljaju, ipak kad budu uspostavljeni i utvrđeni, neće biti dopušteno o njima suditi, nego prema njima.“ No ako tko propusti riječi zakona govoreći da čuva nakanu zakonodavca, čini se da sudi o zakonu. Dakle, nije dopušteno onomu koji je podložan zakonu da propusti riječi zakona kako bi sačuvao nakanu zakonodavca.

Prigovor 2. Nadalje, samo onomu pripada tumačiti zakone čije je donositi zakone. No ljudima podloženima zakonu ne pripada donositi zakone. Dakle, njima ne pripada tumačiti nakanu zakonodavca, nego uvijek moraju djelovati prema riječima zakona.

Prigovor 3. Nadalje, svaki mudar čovjek umije svoju nakanu riječima izložiti. No oni koji su zakone donijeli moraju se smatrati mudrima, jer Mudrost veli, Izr 8: „Po meni kraljevi kraljuju i zakonodavci pravedno odlučuju.“ Dakle, o nakani zakonodavca ne valja suditi osim po riječima zakona.

Naprotiv, Hilarije veli u IV De Trin.: „Razumijevanje izrečenoga valja uzimati iz razlogâ govorenja, jer ne smije stvar biti podložna govoru, nego govor stvari.“ Dakle, više valja paziti na razlog koji je pokrenuo zakonodavca nego na same riječi zakona.

Odgovaram: kako je gore rečeno, svaki se zakon usmjeruje na zajedničko spasenje ljudi, i utoliko zadobiva snagu i pojam zakona; no prema tome kako u tome zaostaje, nema snagu obvezivanja. Otuda pravnik veli da „nikakav razlog prava ili dobrohotnost pravičnosti ne dopušta da ono što se spasonosno za korist ljudi uvodi mi težim tumačenjem, protiv njihova dobra, privodimo k strogosti“. Događa se pak mnogo puta da je nešto opsluživati korisno za zajedničko spasenje u većini slučajeva, što je ipak u nekim slučajevima nadasve štetno. Budući, dakle, da zakonodavac ne može sve pojedinačne slučajeve predvidjeti, predlaže zakon prema onome što se u većini slučajeva događa, usmjerujući svoju nakanu na zajedničku korist. Otuda ako iskrsne slučaj u kojemu je opsluživanje takva zakona pogubno za zajedničko spasenje, ne valja ga opsluživati. Kao ako se u opkoljenom gradu odredi zakon da vrata grada ostanu zatvorena, to je korisno za zajedničko spasenje u većini slučajeva; ako se ipak dogodi slučaj da neprijatelji progone neke građane po kojima se grad očuvava, bilo bi najpogubnije za grad ako im se vrata ne bi otvorila, i stoga bi u takvu slučaju vrata trebalo otvoriti, protiv riječi zakona, kako bi se sačuvala zajednička korist koju je zakonodavac namjeravao. No ipak valja ovo razmotriti: ako opsluživanje zakona prema riječima ne donosi iznenadnu pogibao kojoj valja odmah priteći, ne pripada svakomu da tumači što je korisno državi a što beskorisno, nego to pripada samo vladarima, koji radi takvih slučajeva imaju ovlast za davanje oprosta u zakonima. Ako je pak iznenadna pogibao, koja ne trpi toliki odgodu da bi se višem moglo pribjeći, sama nužnost ima uz sebe pridružen oprost, jer nužnost nije podložena zakonu.

Odgovor na 1. prigovor: onaj koji u slučaju nužde djeluje mimo riječi zakona ne sudi o samom zakonu, nego sudi o pojedinačnom slučaju, u kojemu vidi da riječi zakona ne valja opsluživati.

Odgovor na 2. prigovor: onaj koji slijedi nakanu zakonodavca ne tumači zakon u apsolutnom smislu, nego u slučaju u kojemu je očito po bjelodanosti štete da je zakonodavac drugo namjeravao. Ako je, naime, dvojbeno, mora ili djelovati prema riječima zakona, ili pitati za savjet više.

Odgovor na 3. prigovor: mudrost nijednoga čovjeka nije tolika da bi mogla sve pojedinačne slučajeve zamisliti, i stoga ne može dostatno svojim riječima izraziti ono što odgovara namjeravanoj svrsi. Pa i kad bi zakonodavac mogao sve slučajeve razmotriti, ne bi trebalo da ih sve izrazi, radi izbjegavanja zbrke, nego bi zakon trebao donijeti prema onome što se u većini slučajeva događa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.