Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 96, a. 4

Nameće li čovjeku nužnost što se tiče suda savjesti

Prigovor 1. Čini se da ljudski zakon ne nameće čovjeku nužnost na sudu savjesti. Niža, naime, vlast ne može nametnuti zakon na sudu više vlasti. No vlast čovjeka, koji donosi ljudski zakon, ispod je božanske vlasti. Dakle, ljudski zakon ne može nametnuti zakon što se tiče božanskoga suda, a to je sud savjesti.

Prigovor 2. Nadalje, sud savjesti ponajprije ovisi o božanskim zapovijedima. No katkad se božanske zapovijedi poništavaju po ljudskim zakonima; prema onome iz Mt 15, „ukinuste zapovijed Božju radi svoje predaje“. Dakle, ljudski zakon ne nameće čovjeku nužnost što se tiče savjesti.

Prigovor 3. Nadalje, ljudski zakoni često nanose potvoru i nepravdu ljudima; prema onome iz Iz 10, „jao onima koji donose nepravedne zakone i pišući nepravde zapisaše, kako bi potlačili na sudu siromahe i nasilje učinili parnici poniznih naroda mojega“. No dopušteno je svakomu izbjegavati tlačenje i nasilje. Dakle, ljudski zakoni ne nameću čovjeku nužnost što se tiče savjesti.

Naprotiv, veli se u 1 Pt 2: „To je milost ako tko radi savjesti podnosi žalosti, trpeći nepravedno.“

Odgovaram: zakoni postavljeni od ljudi ili su pravedni ili nepravedni. Ako su, dakako, pravedni, imaju snagu obvezivanja na sudu savjesti od vječnoga zakona, iz kojega se izvode; prema onome iz Izr 8, „po meni kraljevi kraljuju i zakonodavci pravedno odlučuju“. Nazivaju se pak zakoni pravednima i iz svrhe, kad se naime usmjeruju na opće dobro; i iz začetnika, kad naime doneseni zakon ne nadilazi vlast onoga koji ga donosi; i iz oblika, kad se naime prema jednakosti razmjera nameću podanicima tereti u poretku prema općemu dobru. Budući da je, naime, jedan čovjek dio mnoštva, svaki čovjek to samo što jest i što ima pripada mnoštvu, kao što i svaki dio ono što jest pripada cjelini. Otuda i narav nanosi neku štetu dijelu kako bi spasila cjelinu. I prema tome takvi zakoni, koji razmjerno nameću terete, pravedni su, i obvezuju na sudu savjesti, te su pravi zakoni. Nepravedni su pak zakoni dvostruko. Na jedan način po protivnosti prema ljudskomu dobru, suprotno od navedenoga: ili iz svrhe, kao kad neki predstojnik nameće teretne zakone podanicima koji ne pripadaju zajedničkoj koristi, nego više vlastitoj lakomosti ili slavi; ili također iz začetnika, kao kad tko donosi zakon preko povjerene mu vlasti; ili također iz oblika, kao kad se nejednako tereti mnoštvu raspodjeljuju, čak i ako se usmjeruju na opće dobro. I takve su stvari više nasilja nego zakoni, jer, kako Augustin veli u knjizi De lib. arb., „ne čini se da je zakon onaj koji nije pravedan“. Otuda takvi zakoni ne obvezuju na sudu savjesti, osim možda radi izbjegavanja sablazni ili nemira, radi čega čovjek također mora odstupiti od svojega prava, prema onome iz Mt 5, „tko te prisili jednu milju, pođi s njim druge dvije; i tko ti hoće uzeti donju haljinu, podaj mu i plašt“. Na drugi način zakoni mogu biti nepravedni po protivnosti prema božanskomu dobru, kao zakoni tiranâ koji navode na idolopoklonstvo, ili na bilo što drugo što je protiv božanskoga zakona. I takve zakone ni na koji način nije dopušteno opsluživati, jer, kako se veli u Dj 5, „većma se treba pokoravati Bogu negoli ljudima“.

Odgovor na 1. prigovor: kako apostol veli, Rim 13, svaka je ljudska vlast od Boga, i stoga tko se vlasti protivi u onome što pripada poretku vlasti, Božjoj se odredbi protivi. I prema tome postaje kriv što se tiče savjesti.

Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od ljudskih zakona koji se donose protiv Božje zapovijedi. A na to se poredak vlasti ne proteže. Otuda se u takvim stvarima ljudskomu zakonu ne treba pokoravati.

Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od zakona koji nanosi nepravedan teret podanicima, na što se također božanski podijeljeni poredak vlasti ne proteže. Otuda se niti u takvim stvarima čovjek ne obvezuje da se pokorava zakonu, ako se bez sablazni ili veće štete može usprotiviti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.