I-II, q. 96, a. 2
Treba li ljudski zakon obuzdavati sve mane
Prigovor 1. Čini se da ljudskomu zakonu pripada obuzdavati sve mane. Izidor, naime, veli u knjizi Etymol. da su „zakoni načinjeni kako bi se strahom od njih obuzdala drskost“. No ne bi se dostatno obuzdala ako se bilo koja zla ne bi obuzdavala zakonom. Dakle, ljudski zakon mora obuzdavati bilo koja zla.
Prigovor 2. Nadalje, nakana je zakonodavca učiniti građane kreposnima. No ne može tko biti kreposan ako se ne obuzda od svih mana. Dakle, ljudskomu zakonu pripada obuzdavati sve mane.
Prigovor 3. Nadalje, ljudski se zakon izvodi iz naravnoga zakona, kako je gore rečeno. No sve se mane protive zakonu naravi. Dakle, ljudski zakon mora obuzdavati sve mane.
Naprotiv, veli se u I De lib. arb.: „Čini mi se da onaj zakon koji se piše za upravljanje narodom s pravom to dopušta, a božanska providnost osvećuje.“ No božanska providnost ne osvećuje osim mane. Dakle, s pravom ljudski zakon dopušta neke mane ne obuzdavajući ih.
Odgovaram: kako je već rečeno, zakon se postavlja kao neko pravilo ili mjera ljudskih činâ. Mjera pak mora biti istovrsna s izmjerenim, kako se veli u X. Metaphys., jer različite se stvari različitim mjerama mjere. Otuda valja da se i zakoni nameću ljudima prema njihovu stanju, jer, kako Izidor veli, „zakon mora biti moguć i prema naravi i prema običaju domovine“. Moć pak ili sposobnost djelovanja proizlazi iz unutarnjega habitusa ili raspoloženja, jer nije isto moguće onomu koji nema habitus kreposti i kreposnomu; kao što također nije isto moguće djetetu i odraslu čovjeku. I zbog toga se ne postavlja isti zakon djeci koji se postavlja odraslima, jer mnogo se toga djeci dopušta što se u odraslih zakonom kažnjava, ili također kori. I slično se mnogo toga mora dopustiti ljudima koji nisu usavršeni u kreposti što se ne bi imalo trpjeti u kreposnih ljudi. Ljudski se pak zakon postavlja mnoštvu ljudi, u kojemu je veći dio ljudi koji nisu usavršeni u kreposti. I stoga se ljudskim zakonom ne zabranjuju sve mane od kojih se kreposni suzdržavaju, nego samo teže, od kojih se veći dio mnoštva može suzdržati; i osobito one koje su na štetu drugih, bez zabrane kojih se ljudsko društvo ne bi moglo očuvati, kao što se ljudskim zakonom zabranjuju ubojstva i krađe i tomu slično.
Odgovor na 1. prigovor: čini se da drskost pripada nasrtaju na druge. Otuda ponajprije pripada onim grijesima kojima se bližnjima nanosi nepravda; koji se ljudskim zakonom zabranjuju, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: ljudski zakon smjera privoditi ljude k kreposti, ne odjednom, nego postupno. I stoga ne nameće odmah mnoštvu nesavršenih ono što pripada već kreposnima, da se naime od svih zala suzdržavaju. Inače bi nesavršeni, ne mogavši nositi takve propise, provalili u gora zla, kao što se veli u Izr 30, „tko previše tare nos, istiskuje krv“; i u Mt 9 veli se da ako se novo vino, to jest propisi savršena života, ulije u stare mješine, to jest u nesavršene ljude, mješine se deru i vino se prolijeva, to jest propisi se preziru, i ljudi iz prezira provaljuju u gora zla.
Odgovor na 3. prigovor: naravni je zakon neko sudioništvo vječnoga zakona u nama, no ljudski zakon zaostaje za vječnim zakonom. Veli, naime, Augustin u I De lib. arb.: „Onaj zakon koji se donosi za upravljanje državama dopušta i ostavlja nekažnjenim mnogo toga što se po božanskoj providnosti osvećuje. Niti, naime, zato što ne čini sve, valja odbaciti ono što čini.“ Otuda i ljudski zakon ne može sve zabraniti što zabranjuje zakon naravi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.