I-II, q. 96, a. 1
Treba li se ljudski zakon donositi općenito
Prigovor 1. Čini se da se ljudski zakon ne treba donositi općenito, nego više pojedinačno. Veli, naime, Filozof u V. Ethic. da su „zakonske stvari sve one koje u pojedinačnostima zakonom postavljaju, a također i presude“, koje su također pojedinačne, jer se o pojedinačnim činima donose presude. Dakle, zakon se ne postavlja samo općenito, nego također pojedinačno.
Prigovor 2. Nadalje, zakon je upravljački za ljudske čine, kako je gore rečeno. No ljudski čini leže u pojedinačnostima. Dakle, ljudski se zakoni ne trebaju donositi u općenitom, nego više u pojedinačnom.
Prigovor 3. Nadalje, zakon je pravilo i mjera ljudskih činâ, kako je gore rečeno. No mjera mora biti najizvjesnija, kako se veli u X. Metaphys. Budući, dakle, da u ljudskim činima ne može biti ništa općenito izvjesno a da u pojedinačnostima ne bi manjkalo, čini se da je nužno da se zakoni ne postavljaju u općenitom, nego u pojedinačnom.
Naprotiv, pravnik veli da „prava valja uspostavljati u onome što se češće događa, a iz onoga što se slučajno može u jednom slučaju dogoditi, prava se ne uspostavljaju“.
Odgovaram: sve što je radi svrhe nužno je da bude svrsi razmjerno. Svrha je pak zakona opće dobro, jer, kako Izidor veli u knjizi Etymol., „zakon mora biti napisan ne radi kakve privatne koristi, nego za zajedničku korist građana“. Otuda ljudski zakoni moraju biti razmjerni općemu dobru. Opće se pak dobro sastoji od mnogoga. I stoga zakon mora gledati na mnoge, i s obzirom na osobe, i s obzirom na poslove, i s obzirom na vremena. Zajednica se, naime, države sastoji od mnogih osoba; i njezino se dobro pribavlja mnogostrukim djelovanjima; niti se na to samo uspostavlja da traje neko kratko vrijeme, nego da u svako vrijeme ustraje po nasljeđivanju građana, kako Augustin veli u XXII De civ. Dei.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof u V. Ethic. postavlja tri dijela zakonski pravednoga, što je pozitivno pravo. Postoje, naime, neka koja se u apsolutnom smislu postavljaju općenito. I to su opći zakoni. I što se tiče takvih, veli da je „zakonsko ono što u početku uistinu ništa ne razlikuje ovako ili onako, a kad se postavi, razlikuje“, na primjer da se zarobljenici otkupe po određenoj cijeni. Neka su pak opća s obzirom na nešto, a pojedinačna s obzirom na nešto. I takva se nazivaju povlasticama, kao privatni zakoni, jer gledaju na pojedinačne osobe, a ipak se njihova moć proteže na mnoge poslove. I što se tiče toga, dodaje: „još sve ono što u pojedinačnostima zakonom postavljaju“. Nazivaju se također neka zakonskima ne zato što bi bila zakoni, nego zbog primjene općih zakona na neka pojedinačna djela; kakve su presude, koje se smatraju pravom. I što se tiče toga, dodaje: i presude.
Odgovor na 2. prigovor: ono što upravlja valja da bude upravljačko za mnoge stvari, odakle u X. Metaphys. Filozof veli da se sve što je jednoga roda mjeri nekim jednim, što je prvo u tom rodu. Ako bi, naime, bilo toliko pravila ili mjera koliko je izmjerenih ili ravnatih stvari, prestala bi korist pravila ili mjere, a to je da se iz jednoga mogu mnoge stvari spoznati. I tako ne bi bilo nikakve koristi od zakona ako se ne bi protezao osim na jedan pojedinačni čin. Za upravljanje, naime, pojedinačnim činima daju se pojedinačni nalozi razboritih, no zakon je opći propis, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: ne valja jednaku izvjesnost tražiti u svemu, kako se u I. Ethic. veli. Otuda je u slučajnim stvarima, kakve su prirodne i ljudske stvari, dostatna takva izvjesnost da nešto bude istinito u većini slučajeva, premda katkad manjka u manjem broju slučajeva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.