Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 93, a. 5

Podlažu li se naravne slučajne stvari vječnomu zakonu

Prigovor 1. Čini se da naravne slučajne stvari ne potpadaju pod vječni zakon. Proglašenje, naime, pripada biti zakona, kako je gore rečeno. No proglašenje se ne može učiniti osim razumnim stvorenjima, kojima se može nešto oglasiti. Dakle, samo razumna stvorenja potpadaju pod vječni zakon. Ne, dakle, naravne slučajne stvari.

Prigovor 2. Nadalje, ono što se pokorava razumu sudjeluje na neki način u razumu, kako se veli u I. Ethic. Vječni je pak zakon najviši razum, kako je gore rečeno. Budući da, dakle, naravne slučajne stvari ne sudjeluju na neki način u razumu, nego su posve nerazumne, čini se da ne potpadaju pod vječni zakon.

Prigovor 3. Nadalje, vječni je zakon najdjelotvorniji. No u naravnim slučajnim stvarima događa se nedostatak. Dakle, ne potpadaju pod vječni zakon.

Naprotiv, veli se u Izr 8: „Kad je moru postavljao njegovu među i zakonom određivao vodama da ne prelaze svojih granica.“

Odgovaram: drukčije valja reći o zakonu čovjekovu, a drukčije o vječnom zakonu, koji je zakon Božji. Čovjekov se, naime, zakon ne proteže osim na razumna stvorenja koja su čovjeku podložena. Razlog je tomu taj što je zakon upravljački za čine koji dolikuju onima koji su podloženi upravljanju nekoga, odakle nitko, govoreći u pravom smislu, svojim činima ne nameće zakon. Što god se pak čini oko uporabe nerazumnih stvari čovjeku podloženih, čini se po činu samoga čovjeka koji takve stvari pokreće, jer takva nerazumna stvorenja ne djeluju sama od sebe, nego bivaju pokretana od drugih, kako je gore izloženo. I stoga nerazumnim stvarima čovjek ne može nametnuti zakon, ma koliko mu bile podložene. Razumnim pak stvarima sebi podloženima može nametnuti zakon, ukoliko svojom zapovijeđu, ili bilo kojim oglašenjem, utiskuje njihovu umu neko pravilo koje je počelo djelovanja. No kao što čovjek oglašavajući utiskuje neko unutarnje počelo činâ čovjeku sebi podložnomu, tako također Bog utiskuje cijeloj naravi počela vlastitih činâ. I stoga se na taj način veli da Bog zapovijeda cijeloj naravi; prema onome iz Ps 148, „propis je postavio i neće proći“. I po tom također razlogu svi pokreti i djelovanja cijele naravi podlažu se vječnomu zakonu. Otuda se na drugi način nerazumna stvorenja podlažu vječnomu zakonu, ukoliko bivaju pokretana od božanske providnosti, a ne po razumijevanju božanske zapovijedi, kao razumna stvorenja.

Odgovor na 1. prigovor: tako se odnosi utiskivanje djelatnoga unutarnjega počela s obzirom na prirodne stvari kao što se odnosi proglašenje zakona s obzirom na ljude, jer po proglašenju zakona ljudima se utiskuje neko upravljačko počelo ljudskih činâ, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: nerazumna stvorenja ne sudjeluju u ljudskom razumu, niti mu se pokoravaju; sudjeluju ipak, na način poslušnosti, u božanskom razumu. Na više se, naime, proteže moć božanskoga razuma nego moć ljudskoga razuma. I kao što se udovi ljudskoga tijela pokreću na zapovijed razuma, a ipak ne sudjeluju u razumu, jer nemaju nikakvo zamjećivanje usmjereno na razum; tako također nerazumna stvorenja biva da pokreće Bog, a ipak zbog toga nisu razumna.

Odgovor na 3. prigovor: nedostaci koji se događaju u prirodnim stvarima, premda su izvan poretka posebnih uzroka, nisu ipak izvan poretka općih uzroka; a osobito prvoga uzroka, koji je Bog, čijoj providnosti ništa ne može izbjeći, kako je u prvome dijelu rečeno. I jer je vječni zakon razlog božanske providnosti, kako je rečeno, stoga se nedostaci prirodnih stvari podlažu vječnomu zakonu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.