I-II, q. 93, a. 6
Podlažu li mu se sve ljudske stvari
Prigovor 1. Čini se da se sve ljudske stvari ne podlažu vječnomu zakonu. Veli, naime, apostol, Gal 5: „Ako vas Duh vodi, niste pod zakonom.“ No pravednici, koji su sinovi Božji po posinjenju, vode se Duhom Božjim; prema onome iz Rim 8, „koje vodi Duh Božji, oni su sinovi Božji“. Dakle, nisu svi ljudi pod vječnim zakonom.
Prigovor 2. Nadalje, apostol veli, Rim 8: „Mudrost je tijela neprijateljica Bogu, jer se zakonu Božjemu ne pokorava.“ No mnogi su ljudi u kojima mudrost tijela gospodari. Dakle, vječnomu zakonu, koji je zakon Božji, ne podlažu se svi ljudi.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli u I De lib. arb. da je „vječni zakon onaj po kojemu zli zaslužuju bijedu, a dobri blaženi život“. No ljudi koji su već blaženi, ili već osuđeni, nisu u stanju zasluživanja. Dakle, ne potpadaju pod vječni zakon.
Naprotiv, Augustin veli, XIX De civ. Dei: „Nipošto se ništa zakonima najvišega stvoritelja i ureditelja ne oduzima, od kojega se mir svemira upravlja.“
Odgovaram: dvostruk je način po kojemu se nešto podlaže vječnomu zakonu, kako je očito iz gore rečenoga: na jedan način ukoliko se vječni zakon sudjeluje na način spoznaje; na drugi način na način djelovanja i trpnje, ukoliko se sudjeluje na način pokretačkoga počela. I na taj se drugi način podlažu vječnomu zakonu nerazumna stvorenja, kako je rečeno. No budući da razumna narav, zajedno s onim što je zajedničko svim stvorenjima, ima nešto sebi vlastito ukoliko je razumna, stoga se prema obama načinima podlaže vječnomu zakonu, jer i pojam vječnoga zakona na neki način ima, kako je gore rečeno; a opet u svakom razumnom stvorenju postoji naravna sklonost k onomu što je suglasno vječnomu zakonu; naravno smo, naime, stvoreni za posjedovanje kreposti, kako se veli u II. Ethic. Oba su ipak načina uistinu nesavršena, i na neki način pokvarena, u zlima; u kojima se i naravna sklonost prema kreposti izopačuje po grešnom habitusu; a opet sama naravna spoznaja dobra u njima se pomračuje po strastima i habitusima grijehâ. U dobrima se pak oba načina nalaze savršenijima, jer se povrh naravne spoznaje dobra njima pridodaje spoznaja vjere i mudrosti; a povrh naravne sklonosti prema dobru pridodaje im se unutarnje pokretačko počelo milosti i kreposti. Tako, dakle, dobri savršeno potpadaju pod vječni zakon, kao oni koji uvijek prema njemu djeluju. Zli pak uistinu potpadaju pod vječni zakon, nesavršeno dakako s obzirom na svoja djelovanja, ukoliko nesavršeno spoznaju i nesavršeno se naginju na dobro; no koliko nedostaje sa strane djelovanja, nadomješta se sa strane trpnje, ukoliko naime utoliko trpe ono što vječni zakon nalaže o njima ukoliko propuštaju činiti ono što vječnomu zakonu dolikuje. Otuda Augustin veli u I De lib. arb.: „Smatram da pravednici djeluju pod vječnim zakonom.“ I u knjizi De catechizandis rudibus veli da „Bog iz pravedne bijede duša koje ga napuštaju najprikladnijim zakonima umije uresiti niže dijelove svojega stvorenja“.
Odgovor na 1. prigovor: ona se riječ apostolova može shvatiti dvostruko. Na jedan način tako da se pod zakonom shvati onaj koji se preko volje podlaže obvezi zakona, kao nekomu teretu. Otuda Glosa ondje veli da je „pod zakonom onaj koji se iz straha od muke kojom zakon prijeti, a ne iz ljubavi prema pravednosti, suzdržava od zloga djela“. I na taj način duhovni muževi nisu pod zakonom, jer po ljubavi, koju Duh Sveti ulijeva u njihova srca, dragovoljno ispunjavaju ono što je zakona. Na drugi način može se također shvatiti ukoliko se za djela čovjeka kojega vodi Duh Sveti više veli da su djela Duha Svetoga nego samoga čovjeka. Otuda, budući da Duh Sveti nije pod zakonom, kao ni Sin, kako je gore rečeno; slijedi da takva djela, ukoliko su od Duha Svetoga, nisu pod zakonom. I tome svjedoči ono što apostol veli, 2 Kor 3, „gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda“.
Odgovor na 2. prigovor: mudrost tijela ne može se podložiti zakonu Božjemu sa strane djelovanja, jer naginje na djelovanja protivna zakonu Božjemu. Podlaže se ipak zakonu Božjemu sa strane trpnje, jer zaslužuje trpjeti kaznu prema zakonu božanske pravednosti. Unatoč tomu ipak ni u jednom čovjeku mudrost tijela ne gospodari tako da bi se cijelo dobro naravi pokvarilo. I stoga ostaje u čovjeku sklonost k činjenju onoga što pripada vječnomu zakonu. Izloženo je, naime, gore da grijeh ne oduzima cijelo dobro naravi.
Odgovor na 3. prigovor: isto je ono po čemu se nešto očuvava u svrsi i po čemu se pokreće k svrsi, kao što teško tijelo po težini počiva na nižem mjestu, po kojoj se također k tomu mjestu pokreće. I tako valja reći da kao što prema vječnom zakonu neki zaslužuju blaženstvo ili bijedu, tako se po istom zakonu u blaženstvu ili bijedi očuvavaju. I prema tome i blaženi i osuđeni potpadaju pod vječni zakon.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.