I-II, q. 93, a. 4
Podlažu li se nužne stvari vječnomu zakonu
Prigovor 1. Čini se da se nužne i vječne stvari podlažu vječnomu zakonu. Sve, naime, što je razumno podlaže se razumu. No božanska je volja razumna, budući da je pravedna. Dakle, podlaže se razumu. No vječni je zakon božanski razum. Dakle, volja se Božja podlaže vječnomu zakonu. Volja je pak Božja nešto vječno. Dakle, i vječne i nužne stvari podlažu se vječnomu zakonu.
Prigovor 2. Nadalje, što god se podlaže kralju, podlaže se zakonu kraljevu. „Sin pak“, kako se veli u 1 Kor 15, „bit će podložan Bogu i Ocu kad mu preda kraljevstvo“. Dakle, Sin, koji je vječan, podlaže se vječnomu zakonu.
Prigovor 3. Nadalje, vječni je zakon razlog božanske providnosti. No mnoge se nužne stvari podlažu božanskoj providnosti, kao postojanost netjelesnih supstancija i nebeskih tijela. Dakle, vječnomu se zakonu podlažu također nužne stvari.
Naprotiv, ono što je nužno nemoguće je da se drukčije drži, pa stoga ne treba obuzdavanje. No zakon se ljudima nameće da se obuzdaju od zala, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, ono što je nužno ne podlaže se zakonu.
Odgovaram: kako je gore rečeno, vječni je zakon razlog božanskoga upravljanja. Što god se, dakle, božanskomu upravljanju podlaže, podlaže se također vječnomu zakonu; no ono što se vječnomu upravljanju ne podlaže, niti se vječnomu zakonu podlaže. Razlikovanje se pak ovoga može promatrati iz onoga što je oko nas. Ljudskomu se, naime, upravljanju podlaže ono što ljudi mogu učiniti; no ono što pripada naravi čovjekovoj ne podlaže se ljudskomu upravljanju, naime to da čovjek ima dušu, ili ruke ili noge. Tako se, dakle, vječnomu zakonu podlaže sve što postoji u stvarima stvorenima od Boga, bilo da su slučajne bilo da su nužne; no ono što pripada božanskoj naravi ili biti ne podlaže se vječnomu zakonu, nego stvarno jest sam vječni zakon.
Odgovor na 1. prigovor: o volji Božjoj možemo govoriti dvostruko. Na jedan način s obzirom na samu volju, i tako, budući da je volja Božja sama njegova bit, ne podlaže se božanskomu upravljanju niti vječnomu zakonu, nego je isto što i vječni zakon. Na drugi način možemo govoriti o božanskoj volji s obzirom na same stvari koje Bog hoće oko stvorenjâ, koje su uistinu podložene vječnomu zakonu, ukoliko je njihov razlog u božanskoj mudrosti. I s obzirom na njih volja se Božja naziva razumnom. Inače, s obzirom na samu sebe, više je valja nazvati samim razumom.
Odgovor na 2. prigovor: Sin Božji nije načinjen od Boga, nego je naravno od njega rođen. I stoga se ne podlaže božanskoj providnosti ili vječnomu zakonu, nego je više sam vječni zakon po nekom prispodobljenju, kako je očito po Augustinu u knjizi De vera relig. Veli se pak da je podložan Ocu po razlogu ljudske naravi, prema kojoj se također Otac naziva većim od njega.
Odgovor na 3. prigovor: treće prihvaćamo, jer polazi od stvorenih nužnih stvari.
Odgovor na 4. prigovor: kako Filozof veli u V. Metaphys., neke nužne stvari imaju uzrok svoje nužnosti, i tako to samo što je nemoguće da drukčije budu imaju od drugoga. I to je samo neko najdjelotvornije obuzdavanje, jer sve što se obuzdava, utoliko se veli da se obuzdava ukoliko ne može drukčije činiti nego što se o njemu raspolaže.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.