I-II, q. 93, a. 3
Izvodi li se svaki zakon iz njega
Prigovor 1. Čini se da se svaki zakon ne izvodi iz vječnoga zakona. Postoji, naime, neki zakon poticaja grijeha, kako je gore rečeno. On se pak ne izvodi iz božanskoga zakona, koji je vječni zakon, jer njemu pripada mudrost tijela, o kojoj apostol veli, Rim 8, da „se zakonu Božjemu ne može pokoriti“. Dakle, ne proizlazi svaki zakon iz vječnoga zakona.
Prigovor 2. Nadalje, iz vječnoga zakona ništa nepravedno ne može proizići, jer kako je rečeno, vječni je zakon onaj prema kojemu je pravedno da sve bude najuređenije. No neki su zakoni nepravedni; prema onome iz Iz 10, „jao onima koji donose nepravedne zakone“. Dakle, ne proizlazi svaki zakon iz vječnoga zakona.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli u I De lib. arb. da „zakon koji se piše za upravljanje narodom s pravom dopušta mnogo toga što se po božanskoj providnosti osvećuje“. No razlog je božanske providnosti vječni zakon, kako je rečeno. Dakle, niti svaki pravi zakon ne proizlazi iz vječnoga zakona.
Naprotiv, u Izr 8 božanska Mudrost veli: „Po meni kraljevi kraljuju i zakonodavci pravedno odlučuju.“ Razlog je pak božanske mudrosti vječni zakon, kako je gore rečeno. Dakle, svi zakoni proizlaze iz vječnoga zakona.
Odgovaram: kako je gore rečeno, zakon uključuje neki razlog koji usmjeruje čine k svrsi. U svim pak uređenim pokretačima nužno je da se snaga drugoga pokretača izvodi iz snage prvoga pokretača, jer drugi pokretač ne pokreće osim ukoliko je pokrenut od prvoga. Otuda i u svim upraviteljima isto vidimo, da se razlog upravljanja od prvoga upravitelja izvodi na druge, kao što se razlog onoga što treba činiti u državi izvodi od kralja po zapovijedi na niže upravitelje. I u vještinama također razlog umjetničkih činâ izvodi se od graditelja na niže obrtnike, koji rukom rade. Budući, dakle, da je vječni zakon razlog upravljanja u vrhovnom upravitelju, nužno je da se svi razlozi upravljanja koji su u nižim upraviteljima izvode iz vječnoga zakona. Takvi su pak razlozi nižih upravitelja bilo koji drugi zakoni osim vječnoga zakona. Otuda svi zakoni, ukoliko sudjeluju u pravom razumu, utoliko se izvode iz vječnoga zakona. I zbog toga Augustin veli u I De lib. arb. da „u vremenitom zakonu nema ničega pravednoga i zakonitoga što ljudi nisu sebi izveli iz vječnoga zakona“.
Odgovor na 1. prigovor: poticaj grijeha ima pojam zakona u čovjeku ukoliko je kazna koja slijedi božansku pravednost, i prema tome je očito da se izvodi iz vječnoga zakona. Ukoliko pak naginje na grijeh, tako se protivi Božjemu zakonu i nema pojam zakona, kako je očito iz gore rečenoga.
Odgovor na 2. prigovor: ljudski zakon utoliko ima pojam zakona ukoliko je prema pravom razumu, i prema tome je očito da se izvodi iz vječnoga zakona. Ukoliko pak odstupa od razuma, tako se naziva nepravednim zakonom, i tako nema pojam zakona, nego više nekoga nasilja. Pa ipak u samom nepravednom zakonu, ukoliko se čuva nešto od sličnosti zakona zbog poretka vlasti onoga koji zakon donosi, prema tome se također izvodi iz vječnoga zakona; svaka je, naime, vlast od Gospodina Boga, kako se veli u Rim 13.
Odgovor na 3. prigovor: za ljudski se zakon veli da dopušta neke stvari ne kao da ih odobrava, nego kao da ih ne može usmjeriti. Mnogo toga se pak usmjeruje božanskim zakonom što se ne može usmjeriti ljudskim zakonom, jer više je toga podloženo višem uzroku nego nižem. Otuda to samo što se ljudski zakon ne upliće u ono što ne može usmjeriti proizlazi iz poretka vječnoga zakona. Drukčije bi pak bilo kad bi odobrio ono što vječni zakon odbacuje. Otuda iz toga ne proizlazi da se ljudski zakon ne izvodi iz vječnoga zakona, nego da ga ne može savršeno dosegnuti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.