Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 88, a. 5

Može li otežavajuća okolnost od lakoga grijeha učiniti smrtni

Prigovor 1. Čini se da okolnost može od lakoga grijeha učiniti smrtni. Veli, naime, Augustin, u propovijedi De Purgatorio, da „ako se srditost dugo zadrži, i ako pijanstvo bude učestalo, prelaze u broj smrtnih grijeha“. No srdžba i pijanstvo po svojemu rodu nisu smrtni grijesi, nego laki, inače bi uvijek bili smrtni. Dakle, okolnost čini da laki grijeh bude smrtan.

Prigovor 2. Nadalje, Učitelj veli, u XXIV. dist. II. knjige Sent., da je naslada, ako je dugotrajna, smrtni grijeh; ako pak nije dugotrajna, laki je grijeh. No dugotrajnost je neka okolnost. Dakle, okolnost od lakoga grijeha čini smrtni.

Prigovor 3. Nadalje, više se razlikuju zlo i dobro nego laki i smrtni grijeh, od kojih je svaki u rodu zla. No okolnost od dobra čina čini zao, kao što je očito kad tko daje milostinju radi taštine. Dakle, još mnogo više može od lakoga grijeha učiniti smrtni.

Naprotiv, budući da je okolnost akcident, njezina količina ne može nadilaziti količinu samoga čina, koju ima po svojemu rodu, jer subjekt uvijek nadvisuje akcident. Ako je, dakle, čin po svojemu rodu laki grijeh, neće po okolnosti moći postati smrtnim grijehom, budući da smrtni grijeh na neki način u beskonačnost nadilazi količinu lakoga, kako je očito iz rečenoga.

Odgovaram: kako je gore rečeno kad se raspravljalo o okolnostima, okolnost je, ukoliko je takva, akcident moralnoga čina; događa se ipak da se okolnost uzme kao specifična razlika moralnoga čina, i tada gubi pojam okolnosti te sačinjava vrstu moralnoga čina. To pak biva u grijesima kad okolnost dodaje izobličenost drugoga roda: kao kad tko priđe onoj koja nije njegova, čin je izobličen izobličenošću oprečnom čistoći; no ako priđe onoj koja nije njegova a žena je drugoga, dodaje se izobličenost oprečna pravednosti, protiv koje je da tko prisvaja tuđu stvar; i prema tome takva okolnost sačinjava novu vrstu grijeha, koja se naziva preljubom. Nemoguće je pak da okolnost od lakoga grijeha učini smrtni, osim ako donese izobličenost drugoga roda. Rečeno je, naime, da laki grijeh ima izobličenost po tome što uključuje nered oko onoga što je radi svrhe, a smrtni grijeh ima izobličenost po tome što uključuje nered s obzirom na posljednju svrhu. Otuda je očito da okolnost ne može od lakoga grijeha učiniti smrtni ostajući okolnost, nego samo onda kad prenosi u drugu vrstu i biva na neki način specifična razlika moralnoga čina.

Odgovor na 1. prigovor: dugotrajnost nije okolnost koja povlači u drugu vrstu, a slično niti učestalost ili ustrajnost, osim možda po akcidentu iz nečega što nadođe. Ne zadobiva, naime, nešto novu vrstu time što se umnožava ili produžuje, osim ako u produženom ili umnoženom činu nadođe nešto što mijenja vrstu, kao neposluh ili prijezir, ili nešto tomu slično. Valja, dakle, reći da, budući da je srdžba pokret duše na nanošenje štete bližnjemu, ako je takva šteta k kojoj smjera pokret srdžbe da je po svojemu rodu smrtni grijeh, kao ubojstvo ili krađa, takva je srdžba po svojemu rodu smrtni grijeh. A to što je laki grijeh, ima iz nesavršenosti čina, ukoliko je nagli pokret osjetilnosti. Ako je pak dugotrajna, vraća se k naravi svojega roda po pristanku razuma. Ako bi pak šteta k kojoj smjera pokret srdžbe bila laka po svojemu rodu, kao kad se tko u tome rasrdi protiv nekoga što mu hoće reći neku laku i šaljivu riječ, koja bi ga malo ražalostila, srdžba neće biti smrtni grijeh, ma koliko bila dugotrajna; osim možda po akcidentu, kao ako iz toga nastane teška sablazan, ili radi nečega tomu sličnoga. O pijanstvu pak valja reći da prema svojemu pojmu ima to da bude smrtni grijeh; to, naime, da se čovjek bez nužde učini nesposobnim za služenje razumom, po kojemu se čovjek usmjeruje k Bogu i izbjegava mnoge grijehe koji se pojavljuju, iz samoga uživanja u vinu, izrijekom se protivi kreposti. No to što je laki grijeh događa se zbog nekoga neznanja ili nemoći, kao kad čovjek ne zna jačinu vina ili vlastitu slabost, pa ne misli da će se opiti; tada mu se, naime, pijanstvo ne uračunava u grijeh, nego samo pretjeranost u piću. No kad se često opija, ne može se ovim neznanjem ispričati a da se ne čini da njegova volja radije izabire podnijeti pijanstvo nego se suzdržati od prekomjernoga vina. Otuda se grijeh vraća k svojoj naravi.

Odgovor na 2. prigovor: za dugotrajnu se nasladu ne veli da je smrtni grijeh osim u onome što je po svojemu rodu smrtni grijeh; u čemu ako naslada nije dugotrajna, laki je grijeh iz nesavršenosti čina, kao što je i o srdžbi rečeno. Naziva se, naime, srdžba dugotrajnom, a naslada otegnutom, zbog odobrenja razuma koji promišlja.

Odgovor na 3. prigovor: okolnost ne čini od dobra čina zao osim sačinjavajući vrstu grijeha, kako je također gore izloženo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.