I-II, q. 88, a. 6
Može li smrtni grijeh postati lakim
Prigovor 1. Čini se da smrtni grijeh može postati lakim. Jednako je, naime, udaljen laki grijeh od smrtnoga kao i obrnuto. No laki grijeh postaje smrtnim, kako je rečeno. Dakle, i smrtni grijeh može postati lakim.
Prigovor 2. Nadalje, postavlja se da se laki i smrtni grijeh razlikuju po tome što onaj koji griješi smrtno ljubi stvorenje više nego Boga, a onaj koji griješi lako ljubi stvorenje ispod Boga. Događa se pak da tko čineći ono što je po svojemu rodu smrtni grijeh ljubi stvorenje ispod Boga, kao ako tko, ne znajući da je jednostavno bludništvo smrtni grijeh i protivno božanskoj ljubavi, bludno sagriješi, tako ipak da bi radi božanske ljubavi bio spreman bludništvo propustiti kad bi znao da bludno griješeći djeluje protiv božanske ljubavi. Sagriješit će, dakle, lako. I tako smrtni grijeh može postati lakim.
Prigovor 3. Nadalje, kako je rečeno, više se razlikuje dobro od zla nego lako od smrtnoga. No čin koji je po sebi zao može postati dobar, kao što ubojstvo može postati čin pravednosti, kako je očito u suca koji ubija razbojnika. Dakle, još mnogo više smrtni grijeh može postati lakim.
Naprotiv, vječno nikada ne može postati vremenitim. No smrtni grijeh zaslužuje vječnu kaznu, a laki grijeh vremenitu kaznu. Dakle, smrtni grijeh nikada ne može postati lakim.
Odgovaram: lako i smrtno razlikuju se kao savršeno i nesavršeno u rodu grijeha, kako je rečeno. Nesavršeno pak po nekom dodavanju može doći do savršenstva. Otuda i lako, time što mu se dodaje izobličenost koja pripada rodu smrtnoga grijeha, postaje smrtnim, kao kad tko govori besposlenu riječ da počini blud. No ono što je savršeno ne može postati nesavršenim po dodavanju. I stoga smrtni grijeh ne postaje lakim time što mu se dodaje neka izobličenost koja pripada rodu lakoga grijeha; ne umanjuje se, naime, grijeh onoga koji bludno griješi da izrekne besposlenu riječ, nego se više otežava zbog pridružene izobličenosti. Može ipak ono što je po rodu smrtno biti lako zbog nesavršenosti čina, jer ne dosiže savršeno do pojma moralnoga čina, budući da nije promišljen nego nagao, kako je očito iz rečenoga. A to biva po nekom oduzimanju, naime promišljenoga razuma. I budući da od promišljenoga razuma moralni čin ima vrstu, otuda je što se takvim oduzimanjem ukida vrsta.
Odgovor na 1. prigovor: lako se razlikuje od smrtnoga kao nesavršeno od savršenoga, kao dječak od zrela čovjeka. Biva pak od dječaka zreo čovjek, ali se ne obrće. Otuda razlog ne primorava.
Odgovor na 2. prigovor: ako je takvo neznanje koje grijeh posve ispričava, kakvo je u bjesomučna ili umno poremećena, tada onaj koji iz takva neznanja počini bludništvo niti smrtno niti lako ne griješi. Ako je pak neznanje koje nije nesavladivo, tada je samo neznanje grijeh i sadrži u sebi nedostatak božanske ljubavi, ukoliko čovjek zanemaruje naučiti ono po čemu se može u božanskoj ljubavi očuvati.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin veli, u knjizi Contra mendacium, „ono što je po sebi zlo, ni za kakvu svrhu ne može dobro postati“. Ubojstvo je pak ubojstvo nevina čovjeka, i to se ni na koji način ne može dobro učiniti. No sudac koji ubija razbojnika, ili vojnik koji ubija neprijatelja države, ne nazivaju se ubojicama, kako Augustin veli, u knjizi De libero arbitrio.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.