I-II, q. 88, a. 3
Je li laki grijeh raspoloženje za smrtni
Prigovor 1. Čini se da laki grijeh nije raspoloženje za smrtni. Jedno, naime, oprečno ne raspoložuje za drugo. No laki i smrtni grijeh dijele se po opreci, kako je rečeno. Dakle, laki grijeh nije raspoloženje za smrtni.
Prigovor 2. Nadalje, čin raspoložuje za nešto sebi po vrsti slično, odakle se u II. Ethic. veli da „iz sličnih čina nastaju slična raspoloženja i habitusi“. No smrtni i laki grijeh razlikuju se po rodu ili vrsti, kako je rečeno. Dakle, laki grijeh ne raspoložuje za smrtni.
Prigovor 3. Nadalje, ako se za grijeh veli da je lak zato što raspoložuje za smrtni, morat će sve što raspoložuje za smrtni grijeh biti laki grijesi. No sva dobra djela raspoložuju za smrtni grijeh, jer Augustin veli u Pravilu da oholost vreba na dobra djela da propadnu. Dakle, i dobra će djela biti laki grijesi, što je neprihvatljivo.
Naprotiv, veli se u Sir 19: „Tko prezire malo, pomalo propada.“ No čini se da onaj koji griješi lako prezire malo. Dakle, pomalo se raspoložuje za to da posvema propadne po smrtnom grijehu.
Odgovaram: ono što raspoložuje jest na neki način uzrok. Otuda je prema dvostrukom načinu uzroka dvostruk način raspoloženja. Postoji, naime, uzrok koji izravno pokreće na učinak, kao što toplo grije. Postoji također uzrok koji pokreće neizravno, uklanjanjem zapreke, kao što se za onoga koji uklanja stup veli da uklanja položeni kamen. I prema tome čin grijeha dvostruko raspoložuje za nešto. Na jedan, dakako, način izravno, i tako raspoložuje za čin sličan po vrsti. I na taj način prvenstveno i po sebi laki grijeh po rodu ne raspoložuje za smrtni po rodu, budući da se razlikuju po vrsti. No po ovome načinu laki grijeh može raspoložiti, nekim slijedom, za grijeh koji je smrtan sa strane djelatnika. Kad se, naime, po činima lakih grijeha poveća raspoloženje ili habitus, požuda za griješenjem može toliko porasti da onaj koji griješi postavi svoju svrhu u lakom grijehu; svakomu, naime, tko posjeduje habitus, ukoliko je takav, svrha je djelovanje prema habitusu. I tako će se, griješeći mnogo puta lako, raspoložiti za smrtni grijeh. Na drugi način ljudski čin raspoložuje za nešto uklanjanjem zapreke. I na taj način laki grijeh po rodu može raspoložiti za smrtni grijeh po rodu. Tko, naime, griješi lako po rodu, propušta neki poredak; i iz toga što navikava svoju volju u manjim stvarima ne podvrgavati dužnomu poretku, raspoložuje se za to da također svoju volju ne podvrgne poretku posljednje svrhe, birajući ono što je smrtni grijeh po rodu.
Odgovor na 1. prigovor: laki i smrtni grijeh ne dijele se po opreci kao dvije vrste jednoga roda, kako je rečeno, nego kao što se akcident dijeli nasuprot supstanciji. Otuda kao što akcident može biti raspoloženje za supstancijalni oblik, tako i laki grijeh za smrtni.
Odgovor na 2. prigovor: laki grijeh nije sličan smrtnomu po vrsti, sličan mu je ipak po rodu, ukoliko i jedan i drugi uključuju nedostatak dužnoga poretka, premda različito, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: dobro djelo nije po sebi raspoloženje za smrtni grijeh, može ipak po akcidentu biti tvar ili prilika smrtnoga grijeha. No laki grijeh po sebi raspoložuje za smrtni, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.