I-II, q. 87, a. 8
Je li tko kriv za kaznu radi grijeha drugoga
Prigovor 1. Čini se da tko biva kažnjen za grijeh drugoga. Veli se, naime, u Izl 20: „Ja sam Bog ljubomoran, koji pohađam krivnju otaca na sinovima do trećega i četvrtoga koljena, onih koji me mrze.“ I u Mt 23 veli se: „Da dođe na vas sva krv pravedna što je prolivena na zemlji.“
Prigovor 2. Nadalje, ljudska se pravednost izvodi iz božanske pravednosti. No prema ljudskoj pravednosti katkad se sinovi kažnjavaju za roditelje, kako je očito u zločinu uvrede veličanstva. Dakle, i prema božanskoj pravednosti, jedan se kažnjava za grijeh drugoga.
Prigovor 3. Nadalje, ako se kaže da se sin ne kažnjava za grijeh oca, nego za vlastiti grijeh, ukoliko oponaša očinsku zloću, to se ne bi više govorilo o sinovima nego o tuđincima, koji se sličnom kaznom kažnjavaju kao i oni čije grijehe oponašaju. Ne čini se, dakle, da se sinovi kažnjavaju za vlastite grijehe, nego za grijehe roditelja.
Naprotiv, veli se u Ez 18: „Sin neće nositi krivnje očeve.“
Odgovaram: ako govorimo o zadovoljštinskoj kazni, koja se dragovoljno preuzima, događa se da jedan nosi kaznu drugoga ukoliko su na neki način jedno, kako je već rečeno. Ako pak govorimo o kazni nanesenoj za grijeh, ukoliko ima pojam kazne, tako se samo svatko kažnjava za svoj grijeh, jer je čin grijeha nešto osobno. Ako pak govorimo o kazni koja ima pojam lijeka, tako se događa da tko biva kažnjen za grijeh drugoga. Rečeno je, naime, da su štete tjelesnih stvari, ili također samoga tijela, neki kazneni lijekovi usmjereni na spasenje duše. Otuda ništa ne priječi da se takvim kaznama netko kazni za grijeh drugoga, bilo od Boga bilo od čovjeka, kao na primjer sinovi za oce, i podanici za gospodare, ukoliko su neke njihove stvari. Tako ipak da, ako je sin ili podanik sudionik krivnje, takav kazneni nedostatak ima pojam kazne s obzirom na obojicu, naime onoga koji se kažnjava i onoga za kojega se kažnjava. Ako pak nije sudionik krivnje, ima pojam kazne s obzirom na onoga za kojega se kažnjava, a s obzirom na onoga koji se kažnjava samo pojam lijeka, osim po akcidentu, ukoliko pristaje uz grijeh drugoga; usmjeruje mu se, naime, na dobro duše ako strpljivo podnese. Duhovne pak kazne nisu samo ljekovite, jer se dobro duše ne usmjeruje k drugom boljem dobru. Otuda u dobrima duše nitko ne trpi štetu bez vlastite krivnje. I zbog toga također takvim kaznama, kako veli Augustin u pismu Avitu, jedan se ne kažnjava za drugoga, jer s obzirom na dušu sin nije stvar očeva. Otuda i Gospodin, navodeći uzrok tome, veli u Ez 18: „Sve su duše moje.“
Odgovor na 1. prigovor: čini se da se oba navoda moraju odnositi na vremenite ili tjelesne kazne, ukoliko su sinovi neka stvar roditelja, i nasljednici prethodnika. Ili ako se odnosi na duhovne kazne, to se veli zbog oponašanja krivnje, otuda se u Izlasku dodaje, „onih koji me mrze“; a u Mateju se veli, „i vi dopunite mjeru otaca svojih“. Veli pak da se kažnjavaju grijesi otaca na sinovima jer su sinovi, othranjeni u grijesima roditelja, skloniji griješenju, kako zbog navike, tako i zbog primjera, slijedeći kao neki autoritet otaca. Dostojni su također veće kazne ako se, gledajući kazne otaca, nisu popravili. A zato je dodao: „do trećega i četvrtoga koljena“, jer su ljudi navikli toliko živjeti da vide treće i četvrto koljeno; i tako uzajamno mogu vidjeti i sinovi grijehe otaca za oponašanje, i oci kazne sinova za žalovanje.
Odgovor na 2. prigovor: one su kazne tjelesne i vremenite koje ljudska pravednost nanosi jednome za grijeh drugoga. I jesu neki lijekovi, ili ljekarije, protiv grijeha koji slijede, da se ili sami koji se kažnjavaju, ili drugi, odvrate od sličnih krivnji.
Odgovor na 3. prigovor: više se veli da se kažnjavaju za grijehe drugih rođaci nego tuđinci, kako zato što se kazna rođaka na neki način prelijeva na one koji su sagriješili, kako je rečeno, ukoliko je sin neka stvar očeva; tako i zato što i domaći primjeri i domaće kazne više pokreću. Otuda kad je tko othranjen u grijesima roditelja, žešće ih slijedi; i ako iz njihovih kazni nije zastrašen, čini se tvrdokornijim; odakle je i veće kazne dostojan.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.