Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 87, a. 7

Nanosi li se svaka kazna za neki grijeh

Prigovor 1. Čini se da nije svaka kazna radi neke krivnje. Veli se, naime, u Iv 9 o slijepcu od rođenja: „Niti ovaj sagriješi, niti roditelji njegovi, da bi se slijep rodio.“ I slično vidimo da mnoga djeca, čak i krštena, trpe teške kazne, kao što su ognjice, tlačenja zloduha i mnogo tomu slično, premda ipak u njima nema grijeha nakon što su krštena. A prije nego što su krštena, nema u njima više grijeha nego u druge djece, koja to ne trpe. Nije, dakle, svaka kazna za grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da je istoga razloga to što grješnici napreduju i što se neki nevini kažnjavaju. A i jedno i drugo u ljudskim stvarima često nalazimo; veli se, naime, o opakima u Ps 72, „u ljudskom naporu nisu i s ljudima se neće bičevati“; i u Job 21, „bezbožnici žive, uzdignuti su i ojačani bogatstvom“; i u Hab 1 veli se, „zašto gledaš prijezirače i šutiš dok bezbožnik guta pravednijega od sebe?“ Ne nanosi se, dakle, svaka kazna za krivnju.

Prigovor 3. Nadalje, o Kristu se veli u 1 Pt 2 da „grijeha ne učini niti se nađe prijevara na ustima njegovim“. A ipak se ondje veli da „je trpio za nas“. Dakle, ne podjeljuje se uvijek kazna od Boga za krivnju.

Naprotiv, veli se u Job 4: „Tko je ikada nevin propao? Ili kada su pravednici zatrti? Štoviše, vidjeh one koji čine bezakonje da su, dahom Božjim, propali.“ I Augustin veli, u I Retract., da je „svaka kazna pravedna i dosuđuje se za neki grijeh“.

Odgovaram: kako je već rečeno, kazna se može promatrati dvostruko: u apsolutnom smislu i ukoliko je zadovoljštinska. Zadovoljštinska je kazna, dakako, na neki način voljna. I budući da se događa da oni koji se razlikuju u krivnji kazne budu jedno prema volji jedinstvom ljubavi, otuda je što katkad netko tko nije sagriješio dragovoljno nosi kaznu za drugoga, kao što i u ljudskim stvarima vidimo da netko na sebe prenosi dug drugoga. Ako pak govorimo o kazni u apsolutnom smislu, prema tome što ima pojam kazne, tako uvijek ima odnos prema vlastitoj krivnji; no katkad, dakako, prema stvarnoj krivnji, kao kad se tko ili od Boga ili od čovjeka kažnjava za počinjeni grijeh; a katkad prema istočnoj krivnji. I to, dakako, ili prvenstveno ili posljedično. Prvenstveno je, dakako, kazna istočnoga grijeha to što je ljudska narav prepuštena samoj sebi, lišena pomoći izvorne pravednosti; no to prate sve kaznene nevolje koje iz nedostatka naravi u ljudima bivaju. Valja ipak znati da se katkad čini da je nešto kazneno što ipak nema pojam kazne u apsolutnom smislu. Kazna je, naime, vrsta zla, kako je u prvome dijelu rečeno. Zlo je pak lišenost dobra. Budući pak da ima više čovjekovih dobara, naime duše, tijela i vanjskih stvari; događa se katkad da čovjek pretrpi štetu u manjem dobru da bi se uvećao u većem, kao kad trpi štetu novca radi zdravlja tijela, ili u oboma ovima radi spasenja duše i radi slave Božje. I tada takva šteta nije u apsolutnom smislu zlo čovjekovo, nego u određenom pogledu. Otuda ne izriče pojam kazne u apsolutnom smislu, nego lijeka; jer i liječnici pružaju opore napitke bolesnicima da podare zdravlje. I budući da takve stvari nemaju u pravom smislu pojam kazne, ne svode se na krivnju kao na uzrok, osim utoliko što to samo što valja ljudskoj naravi pružati kaznene lijekove proizlazi iz pokvarenosti naravi, koja je kazna istočnoga grijeha. U stanju, naime, nevinosti ne bi bilo potrebno ikoga privoditi k napretku kreposti po kaznenim vježbama. Otuda se to samo što je kazneno u takvim stvarima svodi na istočnu krivnju kao na uzrok.

Odgovor na 1. prigovor: takvi nedostaci onih koji se rađaju, ili također djece, jesu učinci i kazne istočnoga grijeha, kako je rečeno. I ostaju također nakon krštenja, zbog gore rečenoga uzroka. A to što nisu jednako u svima, događa se zbog različitosti naravi, koja je prepuštena samoj sebi, kako je gore rečeno. Usmjeruju se ipak takvi nedostaci, prema božanskoj providnosti, na spasenje ljudi: ili onih koji trpe, ili drugih, koji se kaznama opominju; a također i na slavu Božju.

Odgovor na 2. prigovor: vremenita i tjelesna dobra jesu uistinu neka dobra čovjekova, ali mala; duhovna pak dobra jesu velika dobra čovjekova. Pripada, dakle, božanskoj pravednosti da kreposnima daje duhovna dobra; a od vremenitih dobara ili zala toliko im daje koliko dostaje za krepost; jer kako Dionizije veli, u VIII. pogl. De div. nom., „božanskoj pravednosti pripada ne oslabiti hrabrost najboljih materijalnim darivanjima“. Drugima pak to samo što se vremenita dobra daju izlazi na zlo duhovnih. Otuda se u Ps 72 zaključuje: „Zato ih je obuzela oholost.“

Odgovor na 3. prigovor: Krist je podnio zadovoljštinsku kaznu ne za svoje, nego za naše grijehe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.