Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 87, a. 5

Čini li svaki grijeh krivim za vječnu i beskonačnu kaznu

Prigovor 1. Čini se da svaki grijeh navodi krivnju vječne kazne. Kazna se, naime, kako je rečeno, razmjeruje krivnji. No vječna se kazna razlikuje od vremenite u beskonačnost. Čini se pak da se nijedan grijeh ne razlikuje od drugoga u beskonačnost, budući da je svaki grijeh ljudski čin, koji ne može biti beskonačan. Budući da se, dakle, nekomu grijehu duguje vječna kazna, kako je rečeno, čini se da se nijednomu grijehu ne duguje samo vremenita kazna.

Prigovor 2. Nadalje, istočni je grijeh najmanji od grijeha, odakle i Augustin veli, u Enchirid., da je „najblaža kazna onih koji se kažnjavaju samo za istočni grijeh“. No istočnomu se grijehu duguje vječna kazna, jer nikada neće vidjeti kraljevstvo Božje djeca koja su bez krštenja preminula s istočnim grijehom; kako je očito po onome što Gospodin veli, Iv 3, „ako se tko ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega“. Dakle, još mnogo više bit će kazna svih drugih grijeha vječna.

Prigovor 3. Nadalje, grijehu se ne duguje veća kazna iz toga što se pridružuje drugomu grijehu, budući da svaki grijeh ima svoju kaznu odmjerenu prema božanskoj pravednosti. No lakomu se grijehu duguje vječna kazna ako se nađe sa smrtnim grijehom u nekome osuđeniku, jer u paklu ne može biti nikakva oproštenja. Dakle, lakomu se grijehu apsolutno duguje vječna kazna. Nijednomu se, dakle, grijehu ne duguje vremenita kazna.

Naprotiv, Grgur veli, u IV Dialog., da se neke lakše krivnje nakon ovoga života opraštaju. Ne kažnjavaju se, dakle, svi grijesi vječnom kaznom.

Odgovaram: kako je gore rečeno, grijeh uzrokuje krivnju vječne kazne ukoliko se nepopravljivo protivi poretku božanske pravednosti, time naime što se protivi samomu počelu poretka, a to je konačna svrha. Očito je pak da u nekim grijesima postoji doduše neki nered, ali ne po protivnosti prema konačnoj svrsi, nego samo oko onoga što je radi svrhe, ukoliko se više ili manje od doličnoga za tim teži, očuvanim ipak poretkom prema konačnoj svrsi, kao kad čovjek, premda je odveć privržen nekoj vremenitoj stvari, ipak radi nje ne bi htio uvrijediti Boga čineći nešto protiv njegove zapovijedi. Otuda se takvim grijesima ne duguje vječna kazna, nego vremenita.

Odgovor na 1. prigovor: grijesi se ne razlikuju u beskonačnost sa strane okretanja promjenjivomu dobru, u čemu se sastoji supstancija čina; razlikuju se pak u beskonačnost sa strane odvraćanja. Naime, neki se grijesi čine po odvraćanju od konačne svrhe, a neki po neredu oko onoga što je radi svrhe. Konačna se pak svrha od onoga što je radi svrhe razlikuje u beskonačnost.

Odgovor na 2. prigovor: istočnomu se grijehu ne duguje vječna kazna po razlogu svoje težine, nego po razlogu stanja subjekta, naime čovjeka koji se nalazi bez milosti, po kojoj jedinoj biva oproštenje kazne.

Odgovor na 3. prigovor: i slično valja reći na treći, o lakom grijehu. Vječnost, naime, kazne ne odgovara količini krivnje, nego njezinoj neoprostivosti, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.