Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 87, a. 3

Čini li neki grijeh krivim za vječnu kaznu

Prigovor 1. Čini se da nijedan grijeh ne navodi krivnju vječne kazne. Pravedna se, naime, kazna izjednačuje s krivnjom, jer pravednost je jednakost. Otuda se veli u Iz 27, „mjerom protiv mjere, kad bude odbačena, sudit će joj“. No grijeh je vremenit. Dakle, ne navodi krivnju vječne kazne.

Prigovor 2. Nadalje, kazne su neki lijekovi, kako se veli u II. Ethic. No nijedan lijek ne treba biti beskonačan, jer se usmjeruje k svrsi; „a ono što se usmjeruje k svrsi nije beskonačno“, kako Filozof veli u I Polit. Dakle, nijedna kazna ne treba biti beskonačna.

Prigovor 3. Nadalje, nitko ne čini nešto uvijek osim ako u tome radi njega sama ne uživa. „No Bog ne uživa u propasti ljudi“, kako se veli u Mudr 1. Dakle, neće kažnjavati ljude vječnom kaznom.

Prigovor 4. Nadalje, ništa što je po akcidentu nije beskonačno. No kazna je po akcidentu, jer nije prema naravi onoga koji se kažnjava. Dakle, ne može trajati u beskonačnost.

Naprotiv, veli se u Mt 25: „Ovi će ići u muku vječnu.“ I u Mk 3 veli se: „Tko pohuli na Duha Svetoga, neće imati oproštenja dovijeka, nego će biti kriv vječnomu prijestupu.“

Odgovaram: kako je gore rečeno, grijeh iz toga navodi krivnju kazne što izopačuje neki poredak. A dok traje uzrok, traje učinak. Otuda dokle god izopačenost poretka ostaje, nužno je da ostane krivnja kazne. Izopačuje pak tko poredak katkad popravljivo, a katkad nepopravljivo. Uvijek je, naime, nedostatak kojim se oduzima počelo nepopravljiv; ako se pak očuva počelo, njegovom se snagom nedostaci mogu popraviti. Kao što ako se pokvari vidno počelo, ne može nastati popravak vida osim samom božanskom snagom; ako pak, očuvanim vidnim počelom, nadođu neke zapreke viđenju, mogu se popraviti po naravi ili po vještini. Svakoga je pak poretka neko počelo, po kojemu tko postaje dionik toga poretka. I stoga ako se po grijehu pokvari počelo poretka kojim se volja čovjekova podlaže Bogu, bit će nered, koliko je do njega, nepopravljiv, premda se može popraviti božanskom snagom. Počelo je pak ovoga poretka konačna svrha, uz koju čovjek prianja po ljubavi. I stoga svi grijesi koji odvraćaju od Boga oduzimajući ljubav, koliko je do njih, navode krivnju vječne kazne.

Odgovor na 1. prigovor: kazna se grijehu razmjeruje prema žestini, kako u božanskom tako i u ljudskom sudu; kako Augustin veli, XXI De civ. Dei, ni u jednom se sudu ne zahtijeva da se kazna izjednači s krivnjom prema trajanju. Ne kažnjava se, naime, preljub ili ubojstvo trenutačnom kaznom zato što se počinja u trenutku, nego katkad vječnim zatvorom ili progonstvom, katkad također smrću. U kojoj se ne promatra trajanje ubijanja, nego radije to što se zauvijek oduzima iz zajednice živih, i tako predstavlja na svoj način vječnost kazne božanski nanesene. Pravedno je pak, prema Grguru, da onaj koji je u svojoj vječnosti sagriješio protiv Boga, u Božjoj vječnosti bude kažnjen. Za nekoga se pak veli da je u svojoj vječnosti sagriješio ne samo prema neprekinutosti čina koji traje u cijelom čovjekovu životu, nego zato što time samim što je svrhu postavio u grijehu, ima volju griješiti uvijeke. Otuda Grgur veli, XXXIV Moral., da bi „opakici htjeli živjeti bez kraja, da bi mogli bez kraja ostati u bezakonjima“.

Odgovor na 2. prigovor: također kazna koja se nanosi prema ljudskim zakonima nije uvijek ljekovita onomu koji se kažnjava, nego samo drugima; kao kad se razbojnik vješa, ne da se on popravi, nego radi drugih, da barem iz straha od kazne prestanu griješiti; prema onome iz Izr 19, „kad se šiba bezobziran, luđak biva mudriji“. Tako su, dakle, i vječne kazne odbačenih nanesene od Boga ljekovite onima koji se razmatranjem kazni suzdržavaju od grijeha; prema onome iz Ps 59, „dao si onima koji te se boje znak da bježe od lica luka, da se izbave tvoji ljubimci“.

Odgovor na 3. prigovor: Bog ne uživa u kaznama radi njih samih; nego uživa u poretku svoje pravednosti, koja to zahtijeva.

Odgovor na 4. prigovor: kazna, premda se po akcidentu usmjeruje prema naravi, po sebi se ipak usmjeruje prema lišenosti poretka i prema Božjoj pravednosti. I stoga, dok traje nered, uvijek traje kazna.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.