Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 87, a. 2

Može li grijeh biti kazna drugoga grijeha

Prigovor 1. Čini se da grijeh ne može biti kazna grijeha. Kazne su, naime, uvedene da se po njima ljudi privedu k dobru kreposti, kako je očito po Filozofu u X. Ethic. No po grijehu se čovjek ne privodi u dobro kreposti, nego u suprotno. Dakle, grijeh nije kazna grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, pravedne su kazne od Boga, kako je očito po Augustinu u knjizi De octoginta tribus quaestionibus. Grijeh pak nije od Boga i nepravedan je. Dakle, grijeh ne može biti kazna grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, od pojma je kazne da bude protiv volje. No grijeh je od volje, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, grijeh ne može biti kazna grijeha.

Naprotiv, Grgur veli, Super Ezech., da su neki grijesi kazne grijeha.

Odgovaram: o grijehu možemo govoriti dvostruko: po sebi i po akcidentu. Po sebi, dakako, grijeh nipošto ne može biti kazna grijeha. Grijeh se, naime, po sebi promatra prema tome što izlazi iz volje, jer tako ima pojam krivnje. Od pojma je pak kazne da bude protiv volje, kako je u prvome dijelu izloženo. Otuda je očito da nipošto, govoreći po sebi, grijeh ne može biti kazna grijeha. Po akcidentu pak grijeh može biti kazna grijeha trostruko. Ponajprije sa strane uzroka, a to je uklanjanje zapreke. Uzroci su, naime, koji prigibaju k grijehu strasti, đavolska napast i drugo tomu slično; a ti se uzroci sprječavaju po pomoći božanske milosti, koja se oduzima po grijehu. Otuda, budući da je samo oduzimanje milosti neka kazna, i to od Boga, kako je gore rečeno; slijedi da se po akcidentu i grijeh koji iz toga slijedi naziva kaznom. I na taj način govori apostol, Rim 1, govoreći: „Zato ih je Bog predao željama njihova srca“, a to su strasti duše, zato naime što ljudi, ostavljeni od pomoći božanske milosti, bivaju pobijeđeni od strasti. I na taj se način uvijek za grijeh veli da je kazna prethodnoga grijeha. Na drugi način sa strane supstancije čina, koja nanosi patnju, bilo da je unutarnji čin, kako je očito u srdžbi i zavisti; bilo vanjski čin, kako je očito kad su neki pritisnuti teškim naporom i štetom da izvrše čin grijeha, prema onome iz Mudr 5, „izmučili smo se na putu bezakonja“. Na treći način sa strane učinka, tako naime da se neki grijeh nazove kaznom s obzirom na učinak koji slijedi. I na ta dva posljednja načina jedan grijeh nije samo kazna prethodnoga grijeha, nego također i svojega vlastitoga.

Odgovor na 1. prigovor: i to što se neki kažnjavaju od Boga dok dopušta da skliznu u neke grijehe usmjeruje se k dobru kreposti. Katkad, dakako, i samih onih koji griješe, kad naime nakon grijeha ponizniji i oprezniji ustaju. Uvijek pak biva na popravak drugih, koji, videći da neki srljaju iz grijeha u grijeh, više strahuju griješiti. U druga pak dva načina očito je da se kazna usmjeruje na popravak, jer to samo što čovjek trpi napor i štetu u griješenju naravno je odvratiti ljude od grijeha.

Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od grijeha promatranoga po sebi.

Odgovor na 3. prigovor: i slično valja reći na treći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.