Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 87, a. 1

Je li krivnja kazne učinak grijeha

Prigovor 1. Čini se da krivnja kazne nije učinak grijeha. Jer ono što se po akcidentu odnosi prema nečemu, čini se da nije njegov vlastiti učinak. No krivnja se kazne po akcidentu odnosi prema grijehu, budući da je izvan nakane onoga koji griješi. Dakle, krivnja kazne nije učinak grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, zlo nije uzrok dobra. No kazna je dobra, budući da je pravedna i od Boga. Dakle, nije učinak grijeha, koji je zlo.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli u I Confess. da je „svaka neuredna duša sama sebi kazna“. No kazna ne uzrokuje krivnju druge kazne, jer bi se tako išlo u beskonačnost. Dakle, grijeh ne uzrokuje krivnju kazne.

Naprotiv, veli se u Rim 2: „Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovjeka koji čini zlo.“ No činiti zlo jest griješiti. Dakle, grijeh navodi kaznu, koja se označava imenom nevolje i tjeskobe.

Odgovaram: iz prirodnih stvari na ljudske stvari prelazi to da ono što protiv nečega ustaje od toga trpi štetu. Vidimo, naime, u prirodnim stvarima da jedno suprotno žešće djeluje kad nadođe drugo suprotno, zbog čega se zagrijane vode više lede, kako se veli u I Meteor. Otuda se u ljudima to nalazi iz naravne sklonosti, da svatko obara onoga koji protiv njega ustaje. Očito je pak da sve što je sadržano pod nekim poretkom jest na neki način jedno u odnosu prema počelu poretka. Otuda što god ustaje protiv nekoga poretka, dosljedno je da od samoga poretka ili prvaka poretka bude oboreno. Budući pak da je grijeh neuredan čin, očito je da svatko tko griješi djeluje protiv nekoga poretka. I stoga je dosljedno da od samoga poretka bude oboren. To obaranje, dakako, jest kazna. Otuda se prema trima porecima kojima je podložena ljudska volja čovjek može kazniti trostrukom kaznom. Ponajprije se, naime, ljudska narav podlaže poretku vlastitoga razuma; drugo, poretku vanjskoga čovjeka koji upravlja ili duhovno ili vremenito, politički ili obiteljski; treće, podlaže se općem poretku božanskoga ravnanja. Svaki se pak od tih poredaka izopačuje po grijehu, dok onaj koji griješi djeluje i protiv razuma, i protiv ljudskoga zakona, i protiv božanskoga zakona. Otuda upada u trostruku kaznu: jednu, dakako, od sebe samoga, a to je grižnja savjesti; drugu pak od čovjeka; a treću od Boga.

Odgovor na 1. prigovor: kazna slijedi grijeh ukoliko je zlo, po razlogu svoje neurednosti. Otuda kao što je zlo po akcidentu u činu onoga koji griješi, izvan njegove nakane, tako i krivnja kazne.

Odgovor na 2. prigovor: kazna uistinu može biti pravedna i od Boga i od čovjeka nanesena, otuda sama kazna nije učinak grijeha izravno, nego samo raspoložajno. No grijeh čini čovjeka krivim za kaznu, što je zlo; veli, naime, Dionizije u IV. pogl. De div. nom. da „biti kažnjen nije zlo, nego postati dostojan kazne“. Otuda se krivnja kazne izravno postavlja kao učinak grijeha.

Odgovor na 3. prigovor: ona kazna neuredne duše duguje se grijehu iz toga što izopačuje poredak razuma. Biva pak kriv za drugu kaznu time što izopačuje poredak božanskoga ili ljudskoga zakona.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.