Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 85, a. 3

O četiri rane koje postavlja Beda, kojima je ljudska narav ranjena zbog grijeha

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno postavlja da su rane naravi koje slijede iz grijeha nemoć, neznanje, zloća i požuda. Nije, naime, isto učinak i uzrok istoga. No to se postavlja kao uzroci grijeha, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, ne trebaju se postavljati kao učinci grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, zloća imenuje neki grijeh. Dakle, ne treba se stavljati među učinke grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, požuda je nešto naravno, budući da je čin požudne moći. No ono što je naravno ne treba se postavljati kao rana naravi. Dakle, požuda se ne treba postavljati kao rana naravi.

Prigovor 4. Nadalje, rečeno je da je isto griješiti iz nemoći i iz strasti. No požuda je neka strast. Dakle, ne treba se dijeliti nasuprot nemoći.

Prigovor 5. Nadalje, Augustin u knjizi De natura et gratia postavlja dva kaznena stanja duši koja griješi, naime neznanje i teškoću, iz kojih nastaje zabluda i muka, a te se četiri stvari ne slažu s ovim četirima. Dakle, čini se da se jedno od toga nedostatno postavlja.

Naprotiv, stoji autoritet Bede.

Odgovaram: po izvornoj pravednosti razum je savršeno obuzdavao niže moći duše, a sam se razum usavršavao od Boga, bivajući mu podložan. Ta je pak izvorna pravednost oduzeta po grijehu praroditelja, kako je već rečeno. I stoga sve moći duše ostaju na neki način lišene vlastitoga poretka, kojim se naravno usmjeruju prema kreposti; i to se lišavanje naziva ranjavanjem naravi. Četiri su pak moći duše koje mogu biti subjekti kreposti, kako je gore rečeno, naime razum, u kojemu je razboritost; volja, u kojoj je pravednost; srditi dio, u kojemu je hrabrost; požudni dio, u kojemu je umjerenost. Ukoliko je, dakle, razum lišen svoga poretka prema istini, rana je neznanja; ukoliko je pak volja lišena poretka prema dobru, rana je zloće; ukoliko je pak srditi dio lišen svoga poretka prema teškom dobru, rana je nemoći; ukoliko je pak požuda lišena poretka prema ugodnomu koje je umjereno razumom, rana je požude. Tako su, dakle, četiri rane nanesene cijeloj ljudskoj naravi iz grijeha praroditelja. No budući da se sklonost prema dobru kreposti u svakome pojedinom umanjuje po stvarnom grijehu, kako je očito iz rečenoga, i to su četiri rane koje slijede iz drugih grijeha, ukoliko se naime po grijehu i razum otupljuje, osobito u djelovanju; i volja otvrdnjuje za dobro; i veća teškoća dobroga djelovanja prirasta; i požuda više usplamćuje.

Odgovor na 1. prigovor: ništa ne priječi da ono što je učinak jednoga grijeha bude uzrok drugoga grijeha. Iz toga, naime, što duša biva poremećena prethodnim grijehom, lakše se prigiba k griješenju.

Odgovor na 2. prigovor: zloća se ovdje ne uzima za grijeh, nego za neku nagnutost volje k zlu; prema onome što se veli u Post 8, „sklone su misli čovjekova srca k zlu od njegove mladosti“.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, požuda je utoliko naravna čovjeku ukoliko je podložna razumu. A to što prelazi granice razuma, to je čovjeku protiv naravi.

Odgovor na 4. prigovor: nemoću se općenito može nazvati svaka strast, ukoliko slabi snagu duše i priječi razum. No Beda je uzeo nemoć u uskom smislu, prema tome što se opire hrabrosti, koja pripada srditom dijelu.

Odgovor na 5. prigovor: teškoća koja se postavlja u Augustinovoj knjizi uključuje to troje što pripada težnjskim moćima, naime zloću, nemoć i požudu, jer iz toga se trojega događa da tko ne teži lako u dobro. Zabluda pak i bol jesu rane koje slijede, jer iz toga tko trpi bol što zakazuje u onome što poželi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.