Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 85, a. 2

Može li se potpuno oduzeti

Prigovor 1. Čini se da se cijelo dobro ljudske naravi može po grijehu oduzeti. Dobro je, naime, ljudske naravi konačno, jer je i sama ljudska narav konačna. No svako se konačno potpuno iscrpljuje ako se vrši neprestano oduzimanje. Budući da se, dakle, dobro naravi može po grijehu neprestano umanjivati, čini se da se jednom može potpuno iscrpsti.

Prigovor 2. Nadalje, onih stvari koje su jedne naravi jednak je razlog o cjelini i o dijelovima, kako je očito u zraku i u vodi i mesu, i svim tijelima istovrsnih dijelova. No dobro je naravi potpuno jednoliko. Budući da se, dakle, dio njega može oduzeti po grijehu, čini se da se i cjelina može po grijehu oduzeti.

Prigovor 3. Nadalje, dobro naravi koje se po grijehu umanjuje jest prikladnost za krepost. No u nekih se zbog grijeha navedena prikladnost potpuno oduzima, kako je očito u osuđenima, koji se ne mogu obnoviti za krepost, kao ni slijepac za vid. Dakle, grijeh može potpuno oduzeti dobro naravi.

Naprotiv, Augustin veli, u Enchirid., da zlo nije osim u dobru. No zlo krivnje ne može biti u dobru kreposti ili milosti, jer mu je oprečno. Dakle, mora biti u dobru naravi. Ne oduzima ga, dakle, potpuno.

Odgovaram: kako je rečeno, dobro naravi koje se po grijehu umanjuje jest naravna sklonost prema kreposti. Koja, dakako, pripada čovjeku time samim što je razuman; iz toga, naime, ima da djeluje prema razumu, što znači djelovati prema kreposti. Po grijehu se pak ne može od čovjeka potpuno oduzeti to što je razuman, jer više ne bi bio sposoban za grijeh. Otuda nije moguće da se navedeno dobro naravi potpuno oduzme. A budući da se nalazi da se takvo dobro neprestano umanjuje po grijehu, neki su se radi očitovanja toga poslužili jednim primjerom u kojemu se nalazi da se nešto konačno umanjuje u beskonačnost, a ipak se nikada potpuno ne iscrpljuje. Veli, naime, Filozof u III. Physic. da ako se od neke konačne veličine neprestano oduzima nešto prema istoj količini, naposljetku će se potpuno iscrpsti, kao ako od bilo koje konačne količine uvijek oduzmem mjeru pedlja. Ako pak biva oduzimanje uvijek prema istom omjeru, a ne prema istoj količini, moći će se oduzimati u beskonačnost, kao ako se količina podijeli na dva dijela, pa se od polovine oduzme polovina, tako će se moći ići u beskonačnost; tako ipak da će uvijek ono što se kasnije oduzima biti manje od onoga što se ranije oduzimalo. No to u ovome slučaju nema mjesta, jer kasniji grijeh ne umanjuje dobro naravi manje nego prethodni, nego možda i više, ako je teži. I stoga valja reći drukčije: da se navedena sklonost shvaća kao srednja između dvoga; utemeljuje se, naime, kao u korijenu u razumnoj naravi, a teži u dobro kreposti kao u cilj i svrhu. Dvostruko se, dakle, može shvatiti njezino umanjenje: na jedan način sa strane korijena; na drugi način sa strane cilja. Na prvi način, dakako, ne umanjuje se po grijehu, zato što grijeh ne umanjuje samu narav, kako je gore rečeno. Nego se umanjuje na drugi način, ukoliko se naime postavlja zapreka dosezanju cilja. Kad bi se pak umanjivala na prvi način, morala bi se jednom potpuno iscrpsti, nakon što se razumna narav potpuno iscrpi. No budući da se umanjuje sa strane zapreke koja se postavlja da ne dosegne cilj, očito je da se može umanjivati u beskonačnost, jer se u beskonačnost mogu postavljati zapreke, prema tome što čovjek može u beskonačnost dodavati grijeh grijehu; ne može se ipak potpuno iscrpsti, jer uvijek ostaje korijen takve sklonosti. Kao što je očito u prozirnom tijelu, koje ima sklonost k primanju svjetlosti time samim što je prozirno, a umanjuje se ta sklonost ili prikladnost sa strane magle koja nadođe, premda ipak uvijek ostaje u korijenu naravi.

Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od slučaja kad biva umanjenje oduzimanjem. Ovdje pak biva umanjenje postavljanjem zapreke, koja niti oduzima niti umanjuje korijen sklonosti, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: naravna je sklonost uistinu posve jednolika, ali ipak ima odnos i prema počelu i prema cilju, prema kojoj se različitosti na neki način umanjuje, a na neki način ne umanjuje.

Odgovor na 3. prigovor: također u osuđenima ostaje naravna sklonost prema kreposti, inače u njima ne bi bilo grižnje savjesti. No to što se ne privodi u čin biva jer nedostaje milost, prema božanskoj pravednosti. Kao što i u slijepcu ostaje podobnost za gledanje u samom korijenu naravi, ukoliko je životinja koja naravno ima vid, ali se ne privodi u čin jer nedostaje uzrok koji bi mogao privesti oblikujući osjetilo koje se zahtijeva za gledanje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.