I-II, q. 77, a. 6
Umanjuje li strast koja je uzrok grijeha sam grijeh
Prigovor 1. Čini se da se grijeh ne olakšava zbog strasti. Povećanje, naime, uzroka povećava učinak; ako, naime, toplo otapa, toplije više otapa. No strast je uzrok grijeha, kako je izloženo. Dakle, što je jača strast, to je veći grijeh. Strast, dakle, ne umanjuje grijeh, nego ga povećava.
Prigovor 2. Nadalje, kako se odnosi dobra strast prema zasluzi, tako se odnosi zla strast prema grijehu. No dobra strast povećava zaslugu; utoliko, naime, tko izgleda da više zaslužuje ukoliko iz većega milosrđa siromahu pomaže. Dakle, i zla strast više otežava grijeh nego što ga olakšava.
Prigovor 3. Nadalje, što s jačom voljom tko čini grijeh, to teže izgleda da griješi. No strast koja nagoni volju čini da se ona žešće kreće u čin grijeha. Dakle, strast otežava grijeh.
Naprotiv, sama strast požude naziva se napasti tijela. No što većom napasti tko biva oboren, to manje griješi, kako je očito po Augustinu. Dakle, strast umanjuje grijeh.
Odgovaram: grijeh se bitno sastoji u činu slobodne volje, što je sposobnost volje i razuma. Strast je pak pokret osjetilne težnje. Osjetilna se pak težnja može odnositi prema slobodnoj volji i prethodno i posljedično. Prethodno, dakako, ukoliko strast osjetilne težnje vuče ili naginje razum i volju, kako je gore rečeno. Posljedično pak, ukoliko se pokreti viših moći, ako su žestoki, prelijevaju na niže; ne može se, naime, volja snažno pokrenuti prema nečemu a da se ne pobudi neka strast u osjetilnoj težnji. Ako se, dakle, uzme strast ukoliko prethodi činu grijeha, tako je nužno da umanjuje grijeh. Čin je, naime, utoliko grijeh ukoliko je voljan i u nama postojeći. U nama se pak veli da nešto jest po razumu i volji. Otuda što više razum i volja od sebe nešto čine, a ne iz navale strasti, više je voljno i u nama postojeće. I prema tome strast umanjuje grijeh ukoliko umanjuje voljno. Posljedična pak strast ne umanjuje grijeh, nego ga više povećava, ili je prije znak njegove veličine, ukoliko naime pokazuje jakost volje za čin grijeha. I tako je istinito da što s većom nasladom ili požudom tko griješi, to više griješi.
Odgovor na 1. prigovor: strast je uzrok grijeha sa strane okretanja. Težina se pak grijeha više promatra sa strane odvraćanja, koje, dakako, iz okretanja slijedi po akcidentu, to jest mimo nakane onoga koji griješi. Povećani pak uzroci po akcidentu ne povećavaju učinke, nego samo uzroci po sebi.
Odgovor na 2. prigovor: dobra strast koja slijedi sud razuma povećava zaslugu. Ako pak prethodi, tako naime da se čovjek više iz strasti negoli iz suda razuma pokreće na dobro djelovanje, takva strast umanjuje dobrotu i pohvalu čina.
Odgovor na 3. prigovor: premda je pokret volje snažniji kad je potaknut iz strasti, nije ipak tako volji vlastit kao kad bi se samim razumom pokretao na griješenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.