Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 77, a. 5

O ona tri uzroka koji se navode u 1 Iv 2: „požuda očiju, požuda tijela i oholost života“

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno postavljaju kao uzroci grijeha požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Jer prema apostolu, 1 Tim posl., „korijen je svih zala lakomost“. No oholost života pod lakomošću nije sadržana. Dakle, ne treba se stavljati među uzroke grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, požuda se tijela ponajprije pobuđuje gledanjem očiju, prema onome iz Dn 13: „Ljepota te je zavela“. Dakle, ne treba se dijeliti požuda očiju nasuprot požudi tijela.

Prigovor 3. Nadalje, požuda je težnja za ugodnim, kako je gore izloženo. No ugode se događaju ne samo prema vidu, nego također i prema drugim osjetilima. Dakle, trebala se postaviti također i požuda sluha, i drugih osjetila.

Prigovor 4. Nadalje, kao što se čovjek navodi na griješenje iz neuredne požude dobra, tako također iz neurednoga bježanja od zla, kako je rečeno. No ovdje se ništa ne nabraja što bi pripadalo bježanju od zla. Dakle, nedostatno se dotiču uzroci grijeha.

Naprotiv, veli se u 1 Iv 2: „Sve što je na svijetu ili je požuda tijela, ili požuda očiju, ili oholost života“. Na svijetu se pak veli da nešto jest zbog grijeha, odakle i ondje veli da „sav svijet u zlu leži“. Dakle, navedena su tri uzroka grijeha.

Odgovaram: kako je već rečeno, neuredno samoljublje uzrok je svakoga grijeha. U samoljublju se pak uključuje neuredna težnja za dobrom, jer svatko teži za dobrom onomu koga ljubi. Otuda je očito da je neuredna težnja za dobrom uzrok svakoga grijeha. Dobro je pak dvostruko objekt osjetilne težnje, u kojoj su strasti duše, koje su uzrok grijeha: na jedan način apsolutno, prema tome što je objekt požudnoga dijela; na drugi način pod vidom teškoga, ukoliko je objekt srditoga dijela, kako je gore rečeno. Dvostruka je pak požuda, kako je gore izloženo. Jedna, dakako, naravna, koja je za onim čime se narav tijela održava, bilo što se tiče očuvanja pojedinca, kao hrana i piće i drugo tomu slično; bilo što se tiče očuvanja vrste, kao u spolnim stvarima. I neuredna težnja za ovim naziva se požudom tijela. Druga je duševna požuda, onoga naime što po osjetilu tijela ne pruža održavanje ili ugodu, nego su ugodne prema zamjećivanju mašte ili nekoga takva prihvaćanja, kao što su novac, ures odjeće i drugo tomu slično. I ta se duševna požuda naziva požudom očiju, bilo da se shvaća požuda očiju, to jest samoga gledanja, koje biva po očima, da se odnosi na radoznalost, prema onome kako Augustin tumači, X Confess.; bilo da se odnosi na požudu stvari koje se izvana očima predočuju, da se odnosi na lakomost, prema onome kako drugi tumače. Neuredna pak težnja za teškim dobrom pripada oholosti života, jer oholost je neuredna težnja za izvrsnošću, kako će se niže reći. I tako je očito da se na to troje mogu svesti sve strasti koje su uzrok grijeha. Jer na prva se dva svode sve strasti požudnoga dijela, a na treće sve strasti srditoga dijela; koje se stoga ne dijeli na dvoje, jer se sve strasti srditoga dijela suobličuju duševnoj požudi.

Odgovor na 1. prigovor: prema tome kako lakomost općenito uključuje težnju za bilo kojim dobrom, tako se također oholost života sadrži pod lakomošću. Kako je pak lakomost, ukoliko je posebna mana koja se naziva škrtost, korijen svih grijeha, niže će se reći.

Odgovor na 2. prigovor: požudom očiju ovdje se ne naziva požuda svih stvari koje se očima mogu vidjeti, nego samo onih u kojima se ne traži ugoda tijela, koja je prema opipu, nego samo ugoda oka, to jest bilo koje spoznajne moći.

Odgovor na 3. prigovor: osjetilo je vida izvrsnije među svim osjetilima i proteže se na više toga, kako se veli u I. Metaphys. I stoga se njegovo ime prenosi na sva ostala osjetila, i također na sva unutarnja zamjećivanja, kako Augustin veli u knjizi De verbis Domini.

Odgovor na 4. prigovor: bježanje od zla uzrokuje se iz težnje za dobrom, kako je gore rečeno. I stoga se postavljaju samo strasti koje naginju na dobro kao uzroci onih koje neuredno čine bježanje od zla.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.