Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 77, a. 3

Je li grijeh koji proizlazi iz strasti grijeh iz nemoći

Prigovor 1. Čini se da se za grijeh koji je iz strasti ne bi trebalo reći da je iz nemoći. Strast je, naime, neki žestok pokret osjetilne težnje, kako je rečeno. No žestina pokreta više svjedoči o snazi negoli o nemoći. Dakle, za grijeh koji je iz strasti ne treba se reći da je iz nemoći.

Prigovor 2. Nadalje, nemoć se čovjekova ponajprije promatra prema onome što je u njemu krhkije. To je pak tijelo, odakle se veli u Ps 77: „Spomenuo se da su tijelo“. Dakle, više se treba reći da je grijeh iz nemoći onaj koji je iz nekoga nedostatka tijela, negoli onaj koji je iz strasti duše.

Prigovor 3. Nadalje, ne čini se da je čovjek nemoćan za ono što je podloženo njegovoj volji. No činiti ili ne činiti ono na što strast naginje podloženo je čovjekovoj volji, prema onome iz Post 4: „Pod tobom će biti tvoja težnja, i ti ćeš njome vladati“. Dakle, grijeh koji je iz strasti nije iz nemoći.

Naprotiv, Tulije u IV. knjizi De Tusculanis quaestionibus strasti duše naziva bolestima. Bolesti se pak drugim imenom nazivaju nemoćima. Dakle, za grijeh koji je iz strasti treba se reći da je iz nemoći.

Odgovaram: vlastiti je uzrok grijeha sa strane duše, u kojoj je grijeh prvenstveno. Može se pak reći nemoć u duši po sličnosti s nemoći tijela. Veli se pak da je tijelo čovjekovo nemoćno kad oslabi ili biva zapriječeno u izvršavanju vlastitoga djelovanja, zbog nekoga nereda dijelova tijela, tako naime da se sokovi i udovi čovjekovi ne podlažu upravljačkoj i pokretačkoj snazi tijela. Otuda se i za ud veli da je nemoćan kad ne može dovršiti djelovanje zdravoga uda, kao oko kad ne može jasno vidjeti, kako veli Filozof u X De historiis animalium. Otuda se i nemoć duše naziva kad biva duša zapriječena u vlastitom djelovanju zbog nereda vlastitih dijelova. Kao što se pak za dijelove tijela veli da su neuređeni kad ne slijede poredak naravi, tako se i za dijelove duše veli da su neuređeni kad se ne podlažu poretku razuma; razum je, naime, upravljačka moć dijelova duše. Tako, dakle, kad izvan poretka razuma požudna ili srdita moć biva pogođena nekom strašću, i po tome se pruži zapreka na navedeni način dužnomu djelovanju čovjeka, veli se da je grijeh iz nemoći. Otuda i Filozof u I. Ethic. uspoređuje neuzdržljiva s uzetim, čiji se dijelovi kreću u suprotno od onoga što sam odredi.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je u tijelu veća nemoć što je jači pokret mimo poretka naravi, tako je veća nemoć duše što je jači pokret strasti mimo poretka razuma.

Odgovor na 2. prigovor: grijeh prvenstveno leži u činu volje, koji se ne priječi po nemoći tijela; onaj, naime, tko je tijelom nemoćan, može imati spremnu volju za učiniti nešto. Priječi se pak po strasti, kako je gore rečeno. Otuda kad se veli da je grijeh iz nemoći, to se više ima odnositi na nemoć duše negoli na nemoć tijela. Naziva se ipak i sama nemoć duše nemoći tijela, ukoliko iz stanja tijela strasti duše u nama ustaju, time što je osjetilna težnja moć koja se služi tjelesnim organom.

Odgovor na 3. prigovor: u vlasti je, dakako, volje pristati ili ne pristati uz ono na što strast naginje, i utoliko se veli da je naša težnja pod nama. No ipak se sam pristanak ili nepristanak volje priječi po strasti, na navedeni način.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.