Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 77, a. 2

Može li nadvladati razum protiv njegova znanja

Prigovor 1. Čini se da razum ne može biti nadvladan od strasti protiv svojega znanja. Jače se, naime, ne pobjeđuje od slabijega. No znanje je, zbog svoje izvjesnosti, najjače od onoga što je u nama. Dakle, ne može biti nadvladano od strasti, koja je slaba i brzo prolazna.

Prigovor 2. Nadalje, volja nije osim za dobro ili prividno dobro. No kad strast vuče volju u ono što je uistinu dobro, ne naginje razum protiv znanja. Kad je pak vuče u ono što je prividno dobro a ne postojeće, vuče je u ono što se razumu čini; to je pak u znanju razuma, ono što mu se čini. Dakle, strast nikada ne naginje razum protiv njegova znanja.

Prigovor 3. Ako se kaže da vuče razum koji zna nešto u općenitom da suprotno prosudi u pojedinačnom, protiv toga: opća i pojedinačna tvrdnja, ako se suprotstave, suprotstavljaju se prema proturječju, kao svaki čovjek i ne svaki čovjek. No dva mišljenja koja su o proturječnima jesu oprečna, kako se veli u II Peri herm. Ako bi, dakle, tko znajući nešto u općenitom prosudio suprotno u pojedinačnom, slijedilo bi da ujedno ima oprečna mišljenja, što je nemoguće.

Prigovor 4. Nadalje, tko god zna općenito, zna također i pojedinačno za koje zna da je sadržano pod općim; kao što tko god zna da je svaka mula neplodna, zna da je ova životinja neplodna, samo ako zna da je mula, kako je očito po onome što se veli u I Poster. No onaj koji zna nešto u općenitom, na primjer da nikakav blud ne valja činiti, zna da je ovo pojedinačno sadržano pod općim, na primjer da je ovaj čin bludan. Dakle, čini se da također u pojedinačnom zna.

Prigovor 5. Nadalje, ono što je u glasu znakovi su shvaćanja duše, prema Filozofu. No čovjek koji se nalazi u strasti često priznaje da je ono što izabire zlo, čak i u pojedinačnom. Dakle, također u pojedinačnom ima znanje. Tako se, dakle, čini da strasti ne mogu vući razum protiv općega znanja, jer ne može biti da ima opće znanje a drži suprotno u pojedinačnom.

Naprotiv, apostol veli, Rim 7: „Vidim drugi zakon u svojim udovima koji se bori protiv zakona mojega uma i zarobljava me u zakon grijeha“. Zakon pak koji je u udovima jest požuda, o kojoj je gore govorio. Budući da je, dakle, požuda neka strast, čini se da strast vuče razum čak i protiv onoga što zna.

Odgovaram: mišljenje je Sokratovo bilo, kako Filozof veli u VII. Ethic., da znanje nikada ne bi moglo biti nadvladano od strasti. Otuda je postavljao da su sve kreposti znanja, a svi grijesi neznanja. U čemu je uistinu donekle ispravno mislio. Zato što, budući da je volja za dobro ili prividno dobro, nikada se volja ne bi pokrenula na zlo kad se ono što nije dobro ne bi na neki način činilo razumu dobrim, i zbog toga volja nikada ne bi težila u zlo osim s nekim neznanjem ili zabludom razuma. Otuda se veli u Izr 14: „Lutaju koji čine zlo“. No jer je po iskustvu očito da mnogi djeluju protiv onoga o čemu imaju znanje, a to se također božanskim autoritetom potvrđuje, prema onome iz Lk 12, „sluga koji je znao volju gospodara svoga a nije učinio, dobit će mnoge udarce“; i u Jak 4 veli se, onomu tko zna dobro činiti a ne čini, grijeh mu je; nije u apsolutnom smislu istinito rekao, nego valja razlikovati, kako Filozof predaje u VII. Ethic. Budući da se, naime, za ispravno djelovanje čovjek upravlja dvostrukim znanjem, naime općim i pojedinačnim, nedostatak jednoga i drugoga dostaje za to da se zapriječi ispravnost djela i volje, kako je gore rečeno. Događa se, dakle, da tko ima znanje u općenitom, na primjer da nikakav blud ne valja činiti; no ipak ne spoznaje u pojedinačnom da ovaj čin koji je blud ne valja činiti. I to dostaje za to da volja ne slijedi opće znanje razuma. Iznova valja razmotriti da ništa ne priječi da se nešto zna po habitusu, o čemu se ipak u činu ne razmišlja. Može se, dakle, dogoditi da tko ima ispravno znanje također i u pojedinačnom, a ne samo u općenitom, no ipak u činu ne razmišlja. I tada se ne čini teškim da čovjek djeluje mimo onoga o čemu u činu ne razmišlja. A to što čovjek ne razmatra u pojedinačnom ono što po habitusu zna, katkad se događa iz samoga nedostatka pozornosti, na primjer kad čovjek koji zna geometriju ne pazi na razmatranje zaključaka geometrije, koje odmah spremno može razmatrati. Katkad pak čovjek ne razmatra ono što ima po habitusu zbog neke zapreke koja nadođe, na primjer zbog nekoga vanjskog posla, ili zbog neke tjelesne bolesti. I na taj način onaj koji se nalazi u strasti ne razmatra u pojedinačnom ono što zna u općenitom, ukoliko strast priječi takvo razmatranje. Priječi pak trostruko. Prvo, nekim rastresanjem, kako je gore izloženo. Drugo, po opreci, jer većinom strast naginje na suprotno od onoga što opće znanje ima. Treće, nekim tjelesnim preinačenjem, iz kojega se razum na neki način vezuje da slobodno ne iziđe u čin, kao što i san ili pijanstvo, nastalim nekim tjelesnim preinačenjem, vezuju uporabu razuma. A da se to događa u strastima, očito je iz toga što katkad, kad se strasti uvelike pojačaju, čovjek posve gubi uporabu razuma, mnogi su se, naime, zbog obilja ljubavi i srdžbe u ludilo obratili. I po ovome načinu strast vuče razum na suđenje u pojedinačnom protiv znanja koje ima u općenitom.

Odgovor na 1. prigovor: opće znanje, koje je najizvjesnije, nema prvenstvo u djelovanju, nego više pojedinačno znanje, zato što su djelovanja oko pojedinosti. Otuda nije čudo ako u djelatnostima strast djeluje protiv općega znanja, kad je odsutno razmatranje u pojedinačnom.

Odgovor na 2. prigovor: to samo što se razumu čini u pojedinačnom dobrim nešto što nije dobro, biva iz neke strasti. Pa ipak je taj pojedinačni sud protiv općega znanja razuma.

Odgovor na 3. prigovor: ne bi se moglo dogoditi da tko ima ujedno u činu znanje ili istinito mišljenje o općem potvrdnom, i lažno mišljenje o pojedinačnom nijekajućem, ili obrnuto. No vrlo se dobro može dogoditi da tko ima istinito znanje po habitusu o općem potvrdnom, a lažno mišljenje u činu o pojedinačnom nijekajućem; čin se, naime, ne protivi izravno habitusu, nego činu.

Odgovor na 4. prigovor: onaj koji ima znanje u općenitom zbog strasti biva zapriječen da ne može podvesti pod onu opću tvrdnju i doći do zaključka, nego podvodi pod drugu opću tvrdnju, koju predlaže sklonost strasti, i pod njom zaključuje. Otuda Filozof veli u VII. Ethic. da silogizam neuzdržljiva ima četiri tvrdnje: dvije opće, od kojih je jedna od razuma, na primjer da nikakav blud ne valja počiniti, a druga je od strasti, na primjer da za ugodom valja ići. Strast, dakle, vezuje razum da ne podvodi i ne zaključuje pod prvom, odakle, dok ona traje, podvodi i zaključuje pod drugom.

Odgovor na 5. prigovor: kao što pijanac katkad može izgovoriti riječi koje označavaju duboke misli, o kojima ipak u umu ne može prosuditi jer mu pijanstvo priječi; tako onaj koji se nalazi u strasti, čak i ako ustima izgovara da to ne valja činiti, ipak iznutra u duši osjeća da to valja činiti, kako se veli u VII. Ethic.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.