I-II, q. 77, a. 1
Može li strast osjetilne težnje pokrenuti ili privoljeti volju
Prigovor 1. Čini se da se volja ne pokreće od strasti osjetilne težnje. Nijedna se, naime, trpna moć ne pokreće osim od svojega objekta. No volja je trpna i djelatna moć ujedno, ukoliko je pokretačka i pokrenuta, kako u III. De anima Filozof općenito veli o težnjskoj snazi. Budući, dakle, da objekt volje nije strast osjetilne težnje, nego više dobro razuma, čini se da strast osjetilne težnje ne pokreće volju.
Prigovor 2. Nadalje, viši pokretač ne pokreće se od nižega, kao što se duša ne pokreće od tijela. No volja, koja je težnja razuma, odnosi se prema osjetilnoj težnji kao viši pokretač prema nižem; veli, naime, Filozof u III. De anima da „težnja razuma pokreće osjetilnu težnju kao što u nebeskim tijelima sfera pokreće sferu“. Dakle, volja se ne može pokrenuti od strasti osjetilne težnje.
Prigovor 3. Nadalje, ništa nematerijalno ne može se pokrenuti od nečega materijalnoga. No volja je neka nematerijalna moć, jer ne služi se tjelesnim organom, budući da je u razumu, kako se veli u III. De anima. Osjetilna je pak težnja materijalna snaga, kao utemeljena u tjelesnom organu. Dakle, strast osjetilne težnje ne može pokrenuti umnu težnju.
Naprotiv, veli se u Dn 13: „Požuda je izopačila srce tvoje“.
Odgovaram: strast osjetilne težnje ne može izravno vući ili pokretati volju, no može neizravno. I to dvostruko. Na jedan, dakako, način prema nekom odvlačenju. Budući da su, naime, sve moći duše ukorijenjene u jednoj biti duše, nužno je da kad se jedna moć napregne u svojemu činu, druga u svojemu činu oslabi, ili se također posve zapriječi. Kako zato što svaka snaga raspršena na više biva manja, odakle obrnuto, kad se napregne oko jednoga, manje se može raspršiti na drugo; tako i zato što se u djelima duše zahtijeva neka pozornost, koja dok se žestoko usmjeri na jedno, ne može na drugo žestoko paziti. I prema ovome načinu, nekom rastresenošću, kad kretanje osjetilne težnje ojača prema bilo kojoj strasti, nužno je da oslabi ili se posve zapriječi vlastiti pokret razumne težnje, a to je volja. Na drugi način sa strane objekta volje, što je dobro zamijećeno razumom. Priječi se, naime, sud i zamjećivanje razuma zbog žestoka i neuredna zamjećivanja mašte i suda procjenjivačke moći, kako je očito u umno poremećenih. Očito je pak da strast osjetilne težnje prati zamjećivanje mašte i sud procjenjivačke moći, kao što također stanje jezika prati sud okusa. Otuda vidimo da ljudi koji se nalaze u nekoj strasti ne odvraćaju lako maštu od onoga oko čega su ganuti. Otuda dosljedno sud razuma većinom slijedi strast osjetilne težnje, a dosljedno i pokret volje, koji je po naravi takav da slijedi sud razuma.
Odgovor na 1. prigovor: po strasti osjetilne težnje nastaje neka promjena oko suda o objektu volje, kako je rečeno; premda sama strast osjetilne težnje nije izravno objekt volje.
Odgovor na 2. prigovor: više se ne pokreće od nižega izravno, no neizravno se na neki način može pokrenuti, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: i slično valja reći na treći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.