Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 74, a. 9

Može li viši razum biti subjekt lakoga grijeha

Prigovor 1. Čini se da u višem razumu ne može biti laki grijeh, prema tome što upravlja nižim snagama, to jest prema tome što pristaje na čin grijeha. Augustin naime kaže, u XII De Trin., da viši razum prianja uz vječne razloge. No smrtno griješiti biva po odvraćanju od vječnih razloga. Dakle čini se da u višem razumu ne može biti grijeh doli smrtni.

Prigovor 2. Nadalje, viši se razum drži u duhovnom životu poput počela; kao i srce u tjelesnom životu. No slabosti srca jesu smrtonosne. Dakle grijesi višega razuma jesu smrtni.

Prigovor 3. Nadalje, laki grijeh postaje smrtni ako biva iz prezira. No ne čini se da je bez prezira to što netko iz promišljanja griješi čak i lako. Budući dakle da je pristanak višega razuma uvijek s promišljanjem o božanskom zakonu, čini se da ne može biti bez smrtnoga grijeha, zbog prezira božanskoga zakona.

Naprotiv, pristanak na čin grijeha pripada višem razumu, kako je gore rečeno. No pristanak na čin lakoga grijeha jest laki grijeh. Dakle u višem razumu može biti laki grijeh.

Odgovaram: treba reći da, kako Augustin kaže u XII De Trin., viši razum „prianja uz vječne razloge da ih motri ili s njima se savjetuje“: da ih motri doduše prema tome što njihovu istinu razmatra; a da se s njima savjetuje prema tome što po vječnim razlozima o drugome sudi i uređuje; čemu pripada to da, promišljajući po vječnim razlozima, pristaje na neki čin ili se od njega ne slaže. Događa se pak da se neurednost čina na koji pristaje ne protivi vječnim razlozima, jer nije s odvraćanjem od konačnoga cilja, kako se protivi čin smrtnoga grijeha; nego je mimo njih, kao čin lakoga grijeha. Stoga kada viši razum pristaje na čin lakoga grijeha, ne odvraća se od vječnih razloga. Stoga ne griješi smrtno, nego lako.

Odgovor na 1. prigovor: i po tome je bjelodan odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: dvostruka je slabost srca: jedna koja je u samoj supstanciji srca i mijenja njegovo prirodno ustrojstvo, i takva je slabost uvijek smrtonosna; druga je pak slabost srca zbog neke neurednosti bilo njegova gibanja, bilo nečega od onoga što okružuje srce, i takva slabost nije uvijek smrtonosna. I slično u višem razumu uvijek je smrtni grijeh kada se dokida samo usmjerenje višega razuma na vlastiti objekt, a to su vječni razlozi. Ali kada postoji neurednost oko toga, nije smrtni grijeh, nego laki.

Odgovor na 3. prigovor: promišljen pristanak na grijeh ne pripada uvijek preziru božanskoga zakona, nego samo kada se grijeh božanskomu zakonu protivi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.