I-II, q. 74, a. 8
Može li niži razum biti subjekt smrtnoga grijeha
Prigovor 1. Čini se da pristanak na nasladu nije smrtni grijeh. Pristati naime na nasladu pripada nižem razumu, čija uloga nije težiti vječnim razlozima ili božanskom zakonu, pa dosljedno niti od njih se odvraćati. No svaki je smrtni grijeh po odvraćanju od božanskoga zakona; kako je očito po definiciji Augustinovoj o smrtnom grijehu, koja je gore navedena. Dakle pristanak na nasladu nije smrtni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, pristati na nešto nije zlo osim zato što je zlo ono na što se pristaje. No ono poradi čega je svaka pojedina stvar takva, i samo je još više takvo, ili u najmanju ruku ne manje. Ne može dakle ono na što se pristaje biti manje zlo od pristanka. No naslada bez djela nije smrtni grijeh, nego samo laki. Dakle ni pristanak na nasladu nije smrtni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, naslade se razlikuju u dobroti i zloći prema razlici djelovanja, kako kaže Filozof u X. Ethic. No drugo je djelovanje unutrašnja misao, a drugo vanjski čin, na primjer bludnosti. Dakle i naslada koja slijedi čin unutrašnje misli toliko se razlikuje od naslade bludnosti u dobroti ili zloći koliko se razlikuje unutrašnja misao od vanjskoga čina. I dosljedno također na isti se način razlikuje pristati na jedno i na drugo. No unutrašnja misao nije smrtni grijeh; niti također pristanak na misao. Dakle dosljedno ni pristanak na nasladu.
Prigovor 4. Nadalje, vanjski čin bludnosti ili preljuba nije smrtni grijeh zbog naslade, koja se nalazi i u bračnom činu; nego zbog neurednosti samoga čina. No onaj tko pristaje na nasladu, ne pristaje zbog toga na neurednost čina. Dakle čini se da ne griješi smrtno.
Prigovor 5. Nadalje, grijeh je ubojstva teži od jednostavne bludnosti. No pristati na nasladu koja slijedi misao o ubojstvu nije smrtni grijeh. Dakle mnogo manje pristati na nasladu koja slijedi misao o bludnosti jest smrtni grijeh.
Prigovor 6. Nadalje, Molitva Gospodnja svakodnevno se moli za oproštenje lakih grijeha, kako Augustin kaže. No za pristanak na nasladu Augustin poučava da ga treba uništiti Molitvom Gospodnjom, kaže naime u XII De Trin. da je „to daleko manji grijeh nego ako se odluči djelom ispuniti, i stoga za takve misli također treba tražiti oproštenje, i udarati se u prsa, te govoriti: otpusti nam duge naše“. Dakle pristanak na nasladu jest laki grijeh.
Naprotiv, Augustin malo poslije dodaje: „Čitav će čovjek biti osuđen ako se ovo što se, bez volje za djelovanjem, ali ipak s voljom za naslađivanjem duše takvim stvarima, osjeća da su grijesi same misli, po posrednikovoj milosti ne otpusti“. No nitko se ne osuđuje osim zbog smrtnoga grijeha. Dakle pristanak na nasladu jest smrtni grijeh.
Odgovaram: treba reći da su o tome neki različito mislili. Neki su naime rekli da pristanak na nasladu nije smrtni grijeh, nego samo laki. Drugi su pak rekli da je smrtni grijeh, i to je mišljenje općenitije i vjerojatnije. Treba naime uzeti u obzir da, budući da svaka naslada slijedi neko djelovanje, kako se kaže u X. Ethic.; i opet budući da svaka naslada ima neki objekt, svaka se pojedina naslada može usporediti s dvome: naime s djelovanjem koje slijedi, i s objektom u kojemu se netko naslađuje. Događa se pak da neko djelovanje bude objekt naslade, kao i neka druga stvar, jer samo se djelovanje može uzeti kao dobro i cilj, u kojemu netko naslađen počiva. I katkad doista samo djelovanje koje naslada slijedi jest objekt naslade, ukoliko se naime težilna moć, čija je uloga naslađivati se, povratno usmjeruje na samo djelovanje kao na neko dobro; na primjer kada netko misli i naslađuje se samim time što misli, ukoliko mu se njegova misao sviđa. Katkad pak naslada koja slijedi jedno djelovanje, na primjer neku misao, ima za objekt drugo djelovanje kao pomišljenu stvar, i tada takva naslada proizlazi iz nagnuća težnje ne doduše prema misli, nego prema pomišljenom djelovanju. Tako se dakle netko misleći o bludnosti u dvome može naslađivati: na jedan način o samoj misli; na drugi način o pomišljenoj bludnosti. Naslada pak o samoj misli slijedi nagnuće osjećaja prema samoj misli. Misao pak sama po sebi nije smrtni grijeh, štoviše katkad je samo laki, na primjer kada netko beskorisno misli; a katkad posve bez grijeha, na primjer kada netko korisno o njoj misli, kao kada hoće o njoj propovijedati ili raspravljati. I stoga dosljedno osjećaj i naslada koja je tako o misli na bludnost nije iz roda smrtnoga grijeha; nego je katkad laki grijeh, katkad nikakav. Stoga ni pristanak na takvu nasladu nije smrtni grijeh. I prema tome prvo mišljenje ima istinu. To pak što netko misleći o bludnosti biva naslađen samim pomišljenim činom, to biva iz toga što je njegov osjećaj nagnut prema tome činu. Stoga to što netko pristaje na takvu nasladu nije ništa drugo doli to da on sam pristaje na to da njegov osjećaj bude nagnut prema bludnosti, nitko se naime ne naslađuje osim u onome što je suobličeno njegovoj težnji. To pak da netko iz promišljanja izabere da se njegov osjećaj suobliči onome što je po sebi smrtni grijeh, jest smrtni grijeh. Stoga je takav pristanak na nasladu smrtnoga grijeha smrtni grijeh; kako drugo mišljenje postavlja.
Odgovor na 1. prigovor: pristanak na nasladu može pripadati ne samo nižem razumu, nego također višem, kako je rečeno. Pa ipak i sam se niži razum može odvratiti od vječnih razloga. Jer premda ne teži njima kako bi prema njima ravnao, što je vlastito višem razumu; teži ipak njima kako bi se prema njima ravnao. I na taj način, odvraćajući se od njih, može smrtno sagriješiti. Naime i čini nižih snaga, i također vanjskih udova, mogu biti smrtni grijesi, prema tome što izostaje usmjerenje višega razuma koji ih ravna prema vječnim razlozima.
Odgovor na 2. prigovor: pristanak na grijeh koji je po rodu lak jest laki grijeh. I prema tome može se zaključiti da je pristanak na nasladu koja je o samoj ispraznoj misli na bludnost laki grijeh. No naslada koja je u samome činu bludnosti po svojemu je rodu smrtni grijeh. To pak što je prije pristanka samo laki grijeh, to je po akcidentu, naime zbog nesavršenosti čina. Koja se nesavršenost doista dokida nadošlim promišljenim pristankom. Stoga se time privodi u svoju narav, da bude smrtni grijeh.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od naslade koja ima misao za objekt.
Odgovor na 4. prigovor: naslada koja ima vanjski čin za objekt ne može postojati bez pristajanja uz vanjski čin po sebi; čak i ako se ne odluči djelom ispuniti, zbog zabrane nekoga višega. Stoga čin postaje neuredan, i dosljedno će naslada biti neuredna.
Odgovor na 5. prigovor: također je pristanak na nasladu koja proizlazi iz pristajanja uz sam pomišljeni čin ubojstva smrtni grijeh. No ne i pristanak na nasladu koja proizlazi iz pristajanja uz misao o ubojstvu.
Odgovor na 6. prigovor: molitvu Gospodnju ne treba moliti samo protiv lakih grijeha, nego također i protiv smrtnih.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.