I-II, q. 74, a. 7
Nalazi li se grijeh pristanka na čin u višem razumu kao u subjektu
Prigovor 1. Čini se da grijeh pristanka na čin nije u višem razumu. Pristati je naime čin težilne moći, kako je gore navedeno. No razum je spoznajna moć. Dakle grijeh pristanka na čin nije u višem razumu.
Prigovor 2. Nadalje, viši razum teži motrenju i savjetovanju s vječnim razlozima, kako Augustin kaže u XII De Trin. No katkad se pristaje na čin bez savjetovanja s vječnim razlozima, ne misli naime čovjek uvijek o božanskim stvarima kada pristaje na neki čin. Dakle grijeh pristanka na čin nije uvijek u višem razumu.
Prigovor 3. Nadalje, kao što po vječnim razlozima čovjek može ravnati vanjske čine, tako također i unutrašnje naslade ili druge strasti. No pristanak na nasladu bez toga da se odluči djelom ispuniti pripada nižem razumu, kako kaže Augustin u XII De Trin. Dakle također bi se pristanak na čin grijeha trebao katkad pripisati nižem razumu.
Prigovor 4. Nadalje, kao što viši razum nadvisuje niži, tako razum nadvisuje uobrazilju. No katkad čovjek prelazi na čin po zahvaćanju uobrazilje bez ikakva promišljanja razuma, kao kada netko nepromišljeno pomakne ruku ili nogu. Dakle također katkad niži razum može pristati na čin grijeha bez višega razuma.
Naprotiv, Augustin kaže, XII De Trin.: „Ako se u pristanku na lošu uporabu stvari koje se osjećaju po tjelesnom osjetilu tako odlučuje bilo koji grijeh da se, ako bude mogućnosti, također tijelom izvrši, treba razumjeti da je žena pružila nedopuštenu hranu mužu“, pod kojim se viši razum označuje. Dakle višem razumu pripada pristati na čin grijeha.
Odgovaram: treba reći da pristanak unosi neki sud o onome na što se pristaje, kao što naime spekulativni razum sudi i donosi pravorijek o spoznatljivim stvarima, tako praktični razum sudi i donosi pravorijek o onome što treba činiti. Treba pak uzeti u obzir da u svakom sudu konačna odluka pripada najvišemu sudištu, kao što vidimo u spekulativnim stvarima da se konačna odluka o nekoj tvrdnji daje svođenjem na prva počela. Dokle god naime ostaje neko više počelo, još se uvijek po njemu može ispitivati ono o čemu se traži; stoga je sud još uvijek odgođen, kao da konačna odluka još nije donesena. Očito je pak da se ljudski čini mogu ravnati po pravilu ljudskoga razuma, koje se uzima iz stvorenih stvari koje čovjek po naravi spoznaje; i dalje po pravilu božanskoga zakona, kako je gore rečeno. Stoga budući da je pravilo božanskoga zakona više, dosljedno je da konačna odluka, po kojoj se sud dovršava, pripada višem razumu, koji teži vječnim razlozima. Kada pak nastupi prosuđivanje o više stvari, konačni je sud o onome što posljednje nastupa. U ljudskim pak činima posljednje nastupa sam čin; a prethodno je naslada, koja navodi na čin. I stoga višem razumu u pravom smislu pripada pristanak na čin; a nižem razumu, koji ima niži sud, pripada prethodni sud, koji je o nasladi. Premda također i o nasladi viši razum može suditi, jer što god se podlaže sudu nižega, podlaže se također sudu višega, no ne obrnuto.
Odgovor na 1. prigovor: pristati jest čin težilne moći ne apsolutno, nego dosljedno činu razuma koji promišlja i sudi, kako je gore rečeno, u tome naime svršava pristanak što se volja usmjeruje na ono što je razumom prosuđeno. Stoga se pristanak može pripisati i volji i razumu.
Odgovor na 2. prigovor: iz samoga toga što viši razum ne upravlja ljudskim činima prema božanskom zakonu, priječeći čin grijeha, kaže se da sam pristaje, bilo da misli o vječnom zakonu, bilo da ne misli. Kada naime misli o Božjem zakonu, u činu ga prezire; kada pak ne misli, zanemaruje ga na način nekoga propusta. Stoga na sve načine pristanak na čin grijeha proizlazi iz višega razuma, jer, kako Augustin kaže u XII De Trin., „ne može se grijeh koji treba djelotvorno izvršiti umom odlučiti osim ako ona nakana uma u kojoj je najviša vlast pokretanja udova na djelo ili obuzdavanja od djela ne popusti lošem djelovanju ili mu posluži“.
Odgovor na 3. prigovor: viši razum po razmatranju vječnoga zakona, kao što može upravljati ili obuzdati vanjski čin, tako također i unutrašnju nasladu. No ipak prije nego što se dođe do suda višega razuma, čim osjetilnost predloži nasladu, niži razum, promišljajući po vremenitim razlozima, katkad takvu nasladu prihvaća, i tada pristanak na nasladu pripada nižem razumu. Ako pak i nakon razmotrenih vječnih razloga čovjek u istom pristanku ustraje, već će takav pristanak pripadati višem razumu.
Odgovor na 4. prigovor: zahvaćanje uobrazilje iznenadno je i bez promišljanja, i stoga može neki čin uzrokovati prije nego što viši ili niži razum uopće ima vremena za promišljanje. Ali sud je nižega razuma s promišljanjem, koje treba vremena, u kojemu također viši razum može promisliti. Stoga ako ne obuzda od čina grijeha svojim promišljanjem, njemu se ubraja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.