I-II, q. 74, a. 3
Može li osjetilnost biti subjekt grijeha
Prigovor 1. Čini se da u osjetilnosti ne može biti grijeha. Grijeh je naime vlastit čovjeku, koji se iz svojih čina hvali ili kudi. No osjetilnost je zajednička nama i životinjama. Dakle u osjetilnosti ne može biti grijeha.
Prigovor 2. „Nadalje, nitko ne griješi u onome što ne može izbjeći“; kako Augustin kaže u knjizi De Lib. Arb. No čovjek ne može izbjeći da čin osjetilnosti ne bude neuredan, jer osjetilnost je trajne pokvarenosti dokle god u ovome smrtnom životu živimo; stoga se i zmijom označuje, kako Augustin kaže u XII De Trin. Dakle neurednost pokreta osjetilnosti nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, ono što čovjek sam ne čini ne ubraja mu se u grijeh. No to se samo čini da mi sami činimo što činimo s promišljanjem razuma; kako Filozof kaže u IX. Ethic. Dakle pokret osjetilnosti koji je bez promišljanja razuma ne ubraja se čovjeku u grijeh.
Naprotiv, kaže se u Rim 7: „Ne činim naime dobro koje hoću, nego zlo koje mrzim, to činim“, što Augustin tumači o zlu požude, za koju je nedvojbeno da je neki pokret osjetilnosti. Dakle u osjetilnosti postoji neki grijeh.
Odgovaram: treba reći da se, kako je gore rečeno, grijeh može naći u bilo kojoj moći čiji čin može biti dragovoljan i neuredan, u čemu se sastoji pojam grijeha. Očito je pak da čin osjetilnosti može biti dragovoljan, ukoliko je osjetilnost, to jest osjetilna težnja, rođena da bude pokretana od volje. Stoga preostaje da u osjetilnosti može biti grijeha.
Odgovor na 1. prigovor: neke snage osjetilnoga dijela, premda su zajedničke nama i životinjama, ipak u nama imaju neku izvrsnost iz toga što su spojene s razumom, kao što mi pred drugim životinjama imamo u osjetilnom dijelu moć prosuđivanja i prisjećanja, kako je u prvome dijelu rečeno. I na taj način također osjetilna težnja u nama pred drugim životinjama ima neku izvrsnost, naime to što je rođena da se pokorava razumu. I s obzirom na to može biti počelo dragovoljnoga čina; i dosljedno subjekt grijeha.
Odgovor na 2. prigovor: trajna pokvarenost osjetilnosti treba se razumjeti s obzirom na nagnuće na grijeh, koje se nikada u cijelosti ne dokida u ovome životu, prolazi naime istočni grijeh krivnjom, a ostaje činom. Ali takva pokvarenost nagnuća na grijeh ne priječi da čovjek razumnom voljom može suzbiti pojedine neuredne pokrete osjetilnosti ako ih unaprijed osjeti, na primjer svraćajući misao na drugo. No dok čovjek misao svraća na drugo, može također oko toga neki neuredan pokret nastati, kao kada netko premješta svoju misao s tjelesnih naslada, hoteći izbjeći pokrete požude, na motrenje znanosti, nastaje katkad neki nenadani pokret taštine. I stoga čovjek ne može izbjeći sve takve pokrete zbog navedene pokvarenosti; ali samo to dostaje za pojam dragovoljnoga grijeha što može izbjeći pojedine.
Odgovor na 3. prigovor: ono što čovjek čini bez promišljanja razuma ne čini savršeno sam, jer ondje ništa ne djeluje ono što je glavno u čovjeku. Stoga to nije savršeno ljudski čin. I dosljedno ne može biti savršeno čin kreposti ili grijeha, nego nešto nesavršeno u njihovu rodu. Stoga je takav pokret osjetilnosti koji pretječe razum laki grijeh, koji je nešto nesavršeno u rodu grijeha.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.