Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 74, a. 2

Je li sama volja subjekt grijeha

Prigovor 1. Čini se da je samo volja subjekt grijeha. Augustin naime kaže, u knjizi De duabus animabus, da se „ne griješi doli voljom“. No grijeh se nalazi kao u subjektu u moći kojom se griješi. Dakle samo je volja subjekt grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, grijeh je neko zlo protiv razuma. No dobro i zlo koje pripada razumu objekt je samo volje. Dakle samo je volja subjekt grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, svaki je grijeh dragovoljan čin, jer, kako Augustin kaže u knjizi De Lib. Arb., „grijeh je toliko dragovoljan da, ako nije dragovoljan, nije grijeh“. No čini drugih snaga nisu dragovoljni osim ukoliko se te snage pokreću od volje. To pak ne dostaje za to da budu subjekt grijeha, jer bi prema tome također vanjski udovi, koji se pokreću od volje, bili subjekt grijeha; što je očito neistinito. Dakle samo je volja subjekt grijeha.

Naprotiv, grijeh se protivi kreposti. No protivnosti su oko istoga. A i druge su moći duše osim volje subjekti kreposti, kako je gore rečeno. Dakle nije samo volja subjekt grijeha.

Odgovaram: treba reći da, kako je bjelodano iz rečenoga, sve što je počelo dragovoljnoga čina jest subjekt grijeha. Dragovoljnim se pak činima nazivaju ne samo oni koji potječu neposredno od volje, nego također oni koje volja zapovijeda; kako je gore rečeno kada se raspravljalo o dragovoljnome. Stoga ne može samo volja biti subjekt grijeha, nego sve one moći koje se mogu pokrenuti na svoje čine, ili od njih obuzdati, po volji. A te su iste moći subjekti dobrih ili zlih moralnih habitusa, jer istoga je čin i habitus.

Odgovor na 1. prigovor: ne griješi se doli voljom kao prvim pokretačem; drugim se pak moćima griješi kao onima koje ona pokreće.

Odgovor na 2. prigovor: dobro i zlo pripadaju volji kao njezini objekti po sebi; ali druge moći imaju neko određeno dobro i zlo, zbog čega u njima može biti i krepost i mana i grijeh, prema tome što sudjeluju u volji i razumu.

Odgovor na 3. prigovor: udovi tijela nisu počela čina, nego samo oruđa; stoga se i uspoređuju s dušom koja pokreće kao rob, koji biva pokretan a ne pokreće sam. Unutrašnje pak težilne moći uspoređuju se s razumom poput slobodnih, jer na neki način djeluju i bivaju pokretane, kako je očito po onome što se kaže u I Polit. I povrh toga čini vanjskih udova jesu djelovanja koja prelaze u vanjsku tvar, kao što je očito o udarcu u grijehu ubojstva. I zbog toga razlog nije sličan.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.