I-II, q. 71, a. 5
Nalazi li se u svakom grijehu neki čin
Prigovor 1. Čini se da je u svakom grijehu neki čin. Kao što se naime zasluga odnosi prema kreposti, tako se grijeh odnosi prema mani. No zasluga ne može biti bez nekoga čina. Dakle ni grijeh ne može biti bez nekoga čina.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže, u knjizi De Lib. Arb., da je „svaki grijeh toliko dragovoljan da, ako nije dragovoljan, nije grijeh“. No ne može nešto biti dragovoljno osim po činu volje. Dakle svaki grijeh ima neki čin.
Prigovor 3. Nadalje, kada bi grijeh bio bez ikakva čina, slijedilo bi da bi netko samim time što prestaje s dužnim činom griješio. No neprestano netko prestaje s dužnim činom, onaj naime tko nikada ne vrši dužan čin. Dakle slijedilo bi da neprestano griješi, što je neistinito. Nema dakle nikakva grijeha bez čina.
Naprotiv, kaže se u Jak 4: „Onomu tko zna dobro činiti a ne čini, grijeh mu je“. No ne činiti ne unosi nikakav čin. Dakle grijeh može biti bez čina.
Odgovaram: treba reći da se to pitanje ponajprije pokreće zbog grijeha propusta, o kojemu neki različito misle. Neki naime kažu da je u svakom grijehu propusta neki čin, ili unutrašnji ili vanjski. Unutrašnji doduše, kao kada netko hoće ne ići u crkvu kada je dužan ići. Vanjski pak, kao kada se netko onoga sata u koji je dužan ići u crkvu, ili čak prije, zaokupi takvim stvarima kojima biva zapriječen od odlaska u crkvu. I to se na neki način čini da se vraća na prvo, jer tko hoće nešto s čime drugo ne može istodobno biti, dosljedno hoće time biti lišen; osim ako možda ne procijeni da po tome što hoće činiti biva zapriječen od onoga što je dužan činiti; u kojemu bi se slučaju po nemaru mogao prosuditi krivim. Drugi pak kažu da se u grijehu propusta ne traži nikakav čin, jer samo to ne činiti što je netko dužan činiti, jest grijeh. Oba pak mišljenja prema nečemu imaju istinu. Ako se naime u grijehu propusta razumije samo ono što po sebi pripada naravi grijeha, tako je katkad grijeh propusta s unutrašnjim činom, kao kada netko hoće ne ići u crkvu; a katkad bez ikakva čina, bilo unutrašnjega bilo vanjskoga, kao kada netko u sat u koji je dužan ići u crkvu ništa ne misli o odlaženju ili neodlaženju u crkvu. Ako se pak u grijehu propusta razumijevaju također uzroci ili prigode propuštanja, tako je nužno da u grijehu propusta bude neki čin. Nema naime grijeha propusta osim kada netko propušta ono što može činiti i ne činiti. To pak da se netko priklanja nečinjenju onoga što može činiti i ne činiti, ne biva doli iz nekoga uzroka ili prigode povezane ili prethodne. I ako doista taj uzrok nije u čovjekovoj vlasti, propust nema narav grijeha, kao kada netko zbog bolesti propušta ići u crkvu. Ako pak uzrok ili prigoda propuštanja potpada pod volju, propust ima narav grijeha, i tada je uvijek potrebno da taj uzrok, ukoliko je dragovoljan, ima neki čin, u najmanju ruku unutrašnji čin volje. Koji se čin doduše katkad izravno usmjeruje na sam propust, na primjer kada netko hoće ne ići u crkvu, izbjegavajući napor. I tada takav čin po sebi pripada propustu, jer volja bilo kojega grijeha po sebi pripada onome grijehu, time što je dragovoljnost od naravi grijeha. Katkad se pak čin volje izravno usmjeruje na drugo, po čemu čovjek biva zapriječen od dužnoga čina, bilo da je ono na što se volja usmjeruje povezano s propustom, na primjer kada se netko hoće igrati kada treba ići u crkvu; bilo također da je prethodno, na primjer kada netko hoće kasno bdjeti uvečer, iz čega slijedi da ne ide u jutarnji sat u crkvu. I tada se taj unutrašnji ili vanjski čin akcidentalno odnosi prema propustu, jer propust slijedi mimo nakane; to pak kažemo da je po akcidentu, što je mimo nakane, kako je očito u II. Physic. Stoga je bjelodano da tada grijeh propusta doduše ima neki čin povezan ili prethodan, koji se ipak akcidentalno odnosi prema grijehu propusta. Sud se pak o stvarima mora donositi prema onome što je po sebi, a ne prema onome što je po akcidentu. Stoga se istinitije može reći da neki grijeh može biti bez ikakva čina. Inače bi također u bit drugih stvarnih grijeha ulazili okolni čini i prigode.
Odgovor na 1. prigovor: više se traži za dobro nego za zlo, time što „dobro nastaje iz cjelovita i netaknuta uzroka, a zlo iz pojedinačnih nedostataka“, kako Dionizije kaže u 4. pogl. De div. nom. I stoga se grijeh može dogoditi bilo da netko čini što ne treba, bilo ne čineći što treba; ali zasluga ne može postojati osim ako netko dragovoljno čini što treba. I stoga zasluga ne može biti bez čina, ali grijeh može biti bez čina.
Odgovor na 2. prigovor: nešto se naziva dragovoljnim ne samo zato što na nj pada čin volje, nego zato što je u našoj moći da bude ili ne bude, kako se kaže u III. Ethic. Stoga se i samo nehtijenje može nazvati dragovoljnim, ukoliko je u čovjekovoj vlasti htjeti i ne htjeti.
Odgovor na 3. prigovor: grijeh se propusta protivi potvrdnoj zapovijedi, koja obvezuje uvijek, ali ne za uvijek. I stoga samo za ono vrijeme netko prestajanjem s činom griješi, za koje potvrdna zapovijed obvezuje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.