I-II, q. 71, a. 4
Može li grješan čin postojati zajedno s krepošću
Prigovor 1. Čini se da poročan čin, ili grijeh, ne može biti istodobno s krepošću. Protivnosti naime ne mogu biti istodobno u istome. No grijeh se na neki način protivi kreposti, kako je rečeno. Dakle grijeh ne može biti istodobno s krepošću.
Prigovor 2. Nadalje, grijeh je gori od mane, to jest zao čin od zla habitusa. No mana ne može biti istodobno u istome s krepošću. Dakle ni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se grijeh događa u dragovoljnim stvarima, tako i u prirodnim stvarima, kako se kaže u II. Physic. No nikada se u prirodnim stvarima ne događa pogreška osim po nekom kvarenju prirodne kreposti, kao što nakaze nastaju kada se pokvari neko počelo u sjemenu, kako se kaže u II. Physic. Dakle ni u dragovoljnim se stvarima ne događa grijeh osim kada se pokvari neka krepost duše. I tako grijeh i krepost ne mogu biti u istome.
Naprotiv, Filozof kaže, u II. Ethic., da po protivnostima krepost nastaje i kvari se. No jedan krepostan čin ne uzrokuje krepost, kako je gore navedeno. Dakle ni jedan čin grijeha ne dokida krepost. Mogu dakle istodobno biti u istome.
Odgovaram: treba reći da se grijeh odnosi prema kreposti kao zao čin prema dobru habitusu. No drukčije se drži habitus u duši, a drukčije oblik u prirodnoj stvari. Prirodni naime oblik po nužnosti proizvodi sebi prikladno djelovanje, stoga s prirodnim oblikom ne može istodobno biti čin protivnoga oblika; kao što s toplinom ne može biti čin rashlađivanja, niti s lakoćom kretanje silaženja, osim možda po nasilju vanjskoga pokretača. Ali habitus u duši ne proizvodi svoje djelovanje po nužnosti, nego se čovjek njime služi kada hoće. Stoga dok habitus u čovjeku postoji, može se njime ne služiti, ili činiti protivan čin. I tako onaj tko ima krepost može prijeći na čin grijeha. Čin pak grijeha, ako se usporedi sa samom krepošću ukoliko je neki habitus, ne može je pokvariti ako je samo jedan, kao što naime habitus ne nastaje po jednom činu, tako se ni po jednom činu ne kvari, kako je gore rečeno. Ali ako se čin grijeha usporedi s uzrokom kreposti, tako je moguće da se po jednom činu grijeha neke kreposti pokvare. Svaki se naime smrtni grijeh protivi ljubavi, koja je korijen svih ulivenih kreposti ukoliko su kreposti, i stoga se po jednom činu smrtnoga grijeha, isključenjem ljubavi, dosljedno isključuju sve ulivene kreposti s obzirom na to što su kreposti. I to kažem zbog vjere i nade, čiji habitusi ostaju neoblikovani nakon smrtnoga grijeha, i tako nisu kreposti. No laki grijeh, koji se ne protivi ljubavi niti je isključuje, dosljedno također ne isključuje druge kreposti. Stečene se pak kreposti ne dokidaju po jednom činu bilo kojega grijeha. Tako dakle smrtni grijeh ne može biti istodobno s ulivenim krepostima, no može ipak biti istodobno sa stečenim krepostima. Laki pak grijeh može biti istodobno i s ulivenim i sa stečenim krepostima.
Odgovor na 1. prigovor: grijeh se ne protivi kreposti po sebi, nego po svojemu činu. I stoga grijeh ne može biti istodobno s činom kreposti, no može ipak biti istodobno s habitusom.
Odgovor na 2. prigovor: mana se izravno protivi kreposti, kao i grijeh kreposnom činu. I stoga mana isključuje krepost, kao što grijeh isključuje čin kreposti.
Odgovor na 3. prigovor: prirodne kreposti djeluju po nužnosti, i stoga dok je krepost netaknuta, nikada se pogreška ne može naći u činu. Ali kreposti duše ne proizvode čine po nužnosti, stoga razlog nije sličan.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.