I-II, q. 71, a. 3
Što je gore, mana ili grješan čin
Prigovor 1. Čini se da je mana, to jest loš habitus, gora od grijeha, to jest lošega čina. Kao što je naime dobro koje je trajnije bolje; tako je zlo koje je trajnije gore. No poročan je habitus trajniji od poročnih čina, koji odmah prolaze. Dakle, poročan je habitus gori od poročnoga čina.
Prigovor 2. Nadalje, više zala treba više izbjegavati nego jedno zlo. No loš je habitus virtualno uzrok mnogih loših čina. Dakle, poročan je habitus gori od poročnoga čina.
Prigovor 3. Nadalje, uzrok je moćniji od učinka. No habitus usavršuje čin kako u dobroti tako i u zloći. Dakle, habitus je moćniji od čina i u dobroti i u zloći.
Naprotiv, za poročno se djelovanje netko pravedno kažnjava, no ne za poročan habitus ako ne prijeđe na čin. Dakle, poročan je čin gori od poročnoga habitusa.
Odgovaram: treba reći da se habitus drži na srednji način između moći i čina. Očito je pak da čin u dobru i u zlu nadvisuje moć, kako se kaže u IX. Metaphys., bolje je naime dobro djelovati nego moći dobro djelovati; i slično vrednije je prijekora loše djelovati nego moći loše djelovati. Otuda također slijedi da habitus u dobroti i u zloći zauzima srednji stupanj između moći i čina, tako naime da kao što dobar ili loš habitus nadvisuje u dobroti ili zloći moć, tako se također podlaže činu. Što se također iz toga pokazuje što se habitus ne naziva dobrim ili lošim osim po tome što naginje dobrom ili lošem činu. Stoga se zbog dobrote ili zloće čina habitus naziva dobrim ili lošim. I tako je moćniji čin u dobroti ili zloći nego habitus, jer ono zbog čega je svaka pojedina stvar takva, i samo je još više takvo.
Odgovor na 1. prigovor: ništa ne priječi da nešto bude apsolutno moćnije od drugoga, što ipak u nekom pogledu za njim zaostaje. Apsolutno se naime moćnijim prosuđuje ono što nadvisuje s obzirom na ono što se po sebi razmatra u obome; a u nekom pogledu ono što nadvisuje prema onome što se akcidentalno odnosi prema obome. Pokazano je pak iz samoga pojma čina i habitusa da je čin moćniji u dobroti i zloći nego habitus. To pak što je habitus trajniji od čina, biva iz toga što se i jedno i drugo nalazi u takvoj naravi koja ne može uvijek djelovati, i čije je djelovanje u prolaznom kretanju. Stoga je apsolutno čin moćniji kako u dobroti tako i u zloći, ali habitus je moćniji u nekom pogledu.
Odgovor na 2. prigovor: habitus nije apsolutno više čina, nego u nekom pogledu, to jest po snazi. Stoga se iz toga ne može zaključiti da je habitus apsolutno moćniji u dobroti ili zloći od čina.
Odgovor na 3. prigovor: habitus je uzrok čina u rodu djelatnoga uzroka, ali čin je uzrok habitusa u rodu konačnoga uzroka, prema kojemu se razmatra pojam dobra i zla. I stoga u dobroti i zloći čin nadvisuje habitus.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.