I-II, q. 71, a. 2
Je li mana protiv naravi
Prigovor 1. Čini se da mana nije protiv naravi. Mana se naime protivi kreposti, kako je rečeno. No kreposti nisu u nama po naravi, nego se u nama uzrokuju po ulijevanju ili iz navike, kako je rečeno. Dakle, mane nisu protiv naravi.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je protiv naravi ne može prijeći u naviku, kao što se kamen nikada ne navikava kretati se prema gore, kako se kaže u II. Ethic. No neki stječu naviku za mane. Dakle, mane nisu protiv naravi.
Prigovor 3. Nadalje, ništa što je protiv naravi ne nalazi se u posjednicima te naravi u većini slučajeva. No mane se nalaze u ljudima u većini slučajeva, jer kako se kaže u Mt 7: „Širok je put koji vodi u propast, i mnogi idu njime“. Dakle, mana nije protiv naravi.
Prigovor 4. Nadalje, grijeh se odnosi prema mani kao čin prema habitusu, kako je bjelodano iz gore rečenoga. No grijeh se definira kao riječ, djelo ili želja protiv Božjega zakona; kako je bjelodano po Augustinu, XXII Contra Faustum. Zakon je pak Božji iznad naravi. Više dakle treba reći da je mana protiv zakona, nego da je protiv naravi.
Naprotiv, Augustin kaže, u III De Lib. Arb.: „Svaka mana, po samome tome što je mana, protiv naravi jest“.
Odgovaram: treba reći da se, kako je rečeno, mana kreposti protivi. Krepost se pak svake pojedine stvari sastoji u tome da bude dobro raspoložena prema prikladnosti svoje naravi, kako je gore rečeno. Stoga je nužno da se u svakoj pojedinoj stvari mana naziva iz toga što je raspoložena protiv onoga što priliči naravi. Zbog toga se također svaka pojedina stvar kudi, a „od mane se vjeruje da je izvedeno ime kuđenja“, kako Augustin kaže, u III De Lib. Arb. No treba uzeti u obzir da je narav svake pojedine stvari ponajviše oblik po kojemu stvar zadobiva vrstu. Čovjek se pak u vrsti uspostavlja po razumskoj duši. I stoga ono što je protiv reda razuma, u pravom je smislu protiv naravi čovjeka ukoliko je čovjek; ono pak što je prema razumu, jest prema naravi čovjeka ukoliko je čovjek. „Dobro je pak čovjeka biti prema razumu, a zlo je čovjeka biti mimo razuma“, kako Dionizije kaže u 4. pogl. De div. nom. Stoga ljudska krepost, koja čovjeka čini dobrim, i djelo njegovo dobrim čini, utoliko je prema naravi čovjeka ukoliko se slaže s razumom; a mana je utoliko protiv naravi čovjeka ukoliko je protiv reda razuma.
Odgovor na 1. prigovor: kreposti, premda se ne uzrokuju od naravi prema svojemu savršenom bitku, ipak naginju onomu što je prema naravi, to jest prema redu razuma; Tulije naime kaže, u svojoj Retorici, da je „krepost habitus na način naravi usklađen s razumom“. I na taj se način kaže da je krepost prema naravi, a po protivnosti se razumijeva da je mana protiv naravi.
Odgovor na 2. prigovor: Filozof ondje govori o onome što je protiv naravi prema tome što se biti protiv naravi opire onomu što je biti od naravi; no ne prema tome što se biti protiv naravi opire onomu što je biti prema naravi, na onaj način na koji se za kreposti kaže da su prema naravi, ukoliko naginju onomu što priliči naravi.
Odgovor na 3. prigovor: u čovjeku je dvostruka narav, naime razumska i osjetilna. I budući da po djelovanju osjetila čovjek dolazi do čina razuma, stoga više njih slijedi sklonosti osjetilne naravi nego red razuma; više je naime onih koji postižu početak stvari nego onih koji prispijevaju do dovršenja. Iz toga pak potječu mane i grijesi u ljudima, što slijede sklonost osjetilne naravi protiv reda razuma.
Odgovor na 4. prigovor: što god je protiv razuma rukotvorine, također je protiv naravi umijeća kojim se rukotvorina proizvodi. Vječni se pak zakon odnosi prema redu ljudskoga razuma kao umijeće prema rukotvorini. Stoga je istoga razloga to što je mana i grijeh protiv reda ljudskoga razuma, i to što je protiv vječnoga zakona. Stoga Augustin kaže, u III De Lib. Arb., da „od Boga sve naravi imaju to što jesu naravi, i utoliko su manjkave ukoliko odstupaju od njegova umijeća kojim su stvorene“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.