I-II, q. 71, a. 1
Protivi li se mana kreposti
Prigovor 1. Čini se da se mana ne protivi kreposti. Jednomu je naime jedno protivno, kako se dokazuje u X. Metaphys. No kreposti se protive grijeh i zloća. Dakle, ne protivi joj se mana, jer se mana naziva također ako postoji neprikladno ustrojstvo tjelesnih udova, ili bilo kojih stvari.
Prigovor 2. Nadalje, krepost imenuje neko savršenstvo moći. No mana ne imenuje ništa što bi pripadalo moći. Dakle, mana se ne protivi kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, Tulije kaže, u IV De Tusculanis quaestionibus, da je „krepost neko zdravlje duše“. Zdravlju se pak opire bolest ili slabost, više nego mana. Dakle, kreposti se ne protivi mana.
Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De perfectione iustitiae, da je „mana kvaliteta prema kojoj je duh zao“. Krepost je pak kvaliteta koja čini dobrim onoga tko je ima, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Dakle, mana se protivi kreposti.
Odgovaram: treba reći da oko kreposti dvoje možemo razmatrati, naime samu bit kreposti; i ono za što je krepost. U biti se doduše kreposti nešto može razmatrati izravno; a nešto dosljedno. Izravno doduše krepost unosi neko raspoloženje nekoga tko se prikladno drži prema načinu svoje naravi; otuda Filozof kaže, u VII. Physic., da je „krepost raspoloženost savršenoga prema najboljemu; kažem pak savršenoga, što je raspoloženo prema naravi“. Dosljedno pak slijedi da je krepost neka dobrota, u tome se naime sastoji dobrota svake pojedine stvari, što se prikladno drži prema načinu svoje naravi. Ono pak za što se krepost usmjeruje jest dobar čin, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Prema tome dakle troje se nalazi što se opire kreposti. Od čega je jedno grijeh, koji joj se opire sa strane onoga za što se krepost usmjeruje, jer grijeh u pravom smislu imenuje neuredan čin, kao što je čin kreposti uređen i dužan čin. Prema tome pak što iz pojma kreposti slijedi da je ona neka dobrota, kreposti se opire zloća. No prema onome što izravno pripada pojmu kreposti, kreposti se opire mana, čini se naime da je mana svake pojedine stvari to što nije raspoložena prema onome što priliči njezinoj naravi. Stoga Augustin kaže, u III De Lib. Arb.: „Ono što vidiš da nedostaje savršenstvu naravi, to nazovi manom“.
Odgovor na 1. prigovor: to se troje ne protivi kreposti s obzirom na isto, nego se doduše grijeh protivi prema tome što je krepost djelatna za dobro; zloća pak prema tome što je neka dobrota; a mana u pravom smislu prema tome što je krepost.
Odgovor na 2. prigovor: krepost ne unosi samo savršenstvo moći koja je počelo djelovanja, nego također unosi dužno raspoloženje onoga čija je krepost, a to stoga jer svaka pojedina stvar djeluje prema tome kako u činu jest. Traži se dakle da nešto bude u sebi dobro raspoloženo, što treba biti djelatno za dobro. I prema tome se kreposti mana opire.
Odgovor na 3. prigovor: kako Tulije kaže, u IV De Tusculanis quaestionibus, bolesti i slabosti dijelovi su poročnosti, u tijelima naime bolešću nazivaju kvarenje čitava tijela, na primjer groznicu ili nešto tome slično; slabošću pak bolest s nemoći; a manom kada se dijelovi tijela međusobno ne slažu. I premda u tijelu katkad biva bolest bez slabosti, na primjer kada je netko unutra loše raspoložen, no ipak izvana nije zapriječen u uobičajenim djelovanjima; u duši ipak, kako sam veli, to se dvoje ne može doli mišlju razdvojiti. Nužno je naime da kad god je netko unutra loše raspoložen, imajući neuredan osjećaj, da zbog toga postane nemoćan za vršenje dužnih djelovanja, jer svako se stablo po svojemu plodu poznaje, to jest čovjek po djelu, kako se kaže u Mt 12. „No mana je duše“, kako Tulije na istome mjestu kaže, „habitus ili stanje duše u čitavu životu nestalno i sa samim sobom nesuglasno“. Što se doista nalazi i bez slabosti ili bolesti, kao na primjer kada netko iz nemoći ili iz strasti griješi. Stoga se na više proteže mana nego slabost ili bolest, kao što se i krepost na više proteže nego zdravlje, jer se i zdravlje postavlja kao neka krepost u VII. Physic. I stoga se kreposti prikladnije opire mana nego slabost ili bolest.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.